-Priredila: Mila MILOSAVLjEVIĆ
● Ono što je ostavilo naročito snažan utisak na mene, dok sam bio u Biranu, jeste utisak, bezmalo opipljiv, da je Vaš otac, don Anhel, bio čovjek izuzetno snažnog karaktera i veoma preduzimljiv. Pod kakvim je okolnostima Vaš otac došao na Kubu?
– Moj otac je poticao iz porodice kampesinosa, seljaka, veoma siromašnih. Kada sam 1992. posjetio Galiciju, otišao sam u Lankaru, i vidio kuću u kojoj se on rodio – kućerak od pedesetak kvadrata, sazidan od kamenih ploča, jer u tom kraju kamena ima u izobilju, te ga galicijski kampesinosi tradicionalno koriste za zidanje kuća. U tom kućerku živjela je cijela porodica, a pretpostavljam da su tamo držali i stoku. Kuvalo se i spavalo u jednoj odaji. Nijesu imali svoju zemlju, nijedan jedini ar. Porodice su obrađivale rasuta zabačena polja izvan sela. Mog oca su veoma mladog – nije mu bilo više od 16–17 godina – regrutovali u špansku vojsku, a kad je tokom Drugog rata za nezavisnost 1895, došao na Kubu, već je bio prešao dvadesetu. Niko ne zna kako je tačno došao, pod kakvim okolnostima. Ni kad sam dovoljno stasao da razgovaram s njim o tome, otac i ja nikad se nismo dotakli te teme. On bi povremeno, za večerom s prijateljima, pričao priče o tome. Ali, moja starija sestra Anhelita i Ramon, stariji brat – oboje su živi – možda znaju nešto, jer su više nego ja razgovarali s njim. Kasnije, kad sam otišao u Havanu da se školujem, kad sam se priključio revolucionarnim aktivnostima, organizovao napad na Monkadu, bio u zatvoru, a potom i tokom ekspedicije na Granmi, moj četiri godine mlađi brat, Raul, i sestre Ema i Huana, koji su živjeli kod roditelja, često su razgovarali s ocem i može biti da im je on u tim razgovorima pričao malo više o svom životu, ali ja tada nijesam bio tamo. Preko njih sam i ja ponešto saznao i postoji priča da je moj otac jedan od onih siromašnih mladića iz Galicije kojem je neki bogataš dao novac kako bi umjesto njega služio vojni rok. Reklo bi se da je moj otac upravo na taj način regrutovan. A vi znate kakvi su bili ti ratovi. Momci su se regrutovali nasumice, a bogati su mogli da plate siromašnima da umjesto njih odu u vojsku ili rat. Zacjelo je bilo tako kako kažete. Nije bio redak slučaj da neki bogataš koji treba da služi vojni rok, ili ode u rat, da novac nekome ko oskudijeva i vrlo teško živi od malo zemlje ili nadničenja u polju. Otac je ovamo poslat kao španski vojnik i bio je stacioniran na velikom potezu između Hukara i Morona. Ispostavilo se da su tu ogromnu čistinu između šuma, gde je bio smješten garnizon, raskrčili i koristili (kubanski pobunjenici) iz Orijentea, pod komandom Masea i Maksima Gomesa, neposredno poslije Martijeve smrti. Ogroman potez na kojem je podignut garnizon trebalo je preći po svaku cijenu – težak zadatak. Utvrđena linija pružala se kilometrima od severa ka jugu, na najužem delu središta ostrva. Od Morona na sjeveru do Hukara, luke na južnoj obali, ima sigurno 100 kilometara. Znam da je moj otac bio tamo stacioniran. Kubanci u stalno prolazili tuda, ili su išli dalje na sjever, u Turihuano, na poluostrvu, s Moronom spojenim močvarnim zemljištem. Tamo, na toj trasi, bio je stacioniram i moj otac. To je sve što znam; moja braća i sestre možda znaju više.
●Ne sjećate se da ste ikada razgovarali o tome s ocem?
– Jednom sam ga čuo da priča o tome, pre nego što sam krenuo u radničke kampove u Pinjares de Majariju – draže mi je bilo da budem bilo gdje nego kod kuće. Kuća je predstavljala autoritet, a meni je to smetalo, te je u meni počeo da se budi buntovnički duh.
● I u mladosti ste bili buntovnik?
– Imao sam nekoliko razloga za to. Suočen s izvjesnom španskom autoritarnošću, a naročito s određenim Špancem koji izdaje naređenja... dakle, jedan od razloga bio je autoritet... poštovanje generalno. Nijesam trpio autoritete, zato što se u to vrijeme umnogome koristilo fizičko kažnjavanje, ćuška po glavi ili kaiš – svi smo bili izloženi tom riziku, ali smo i učili kako da se branimo.
● Vaš otac je bio autoritaran?
– Bio je malo ćudljiv. Da nije imao snažan karakter, ne bi mogao da učini sve ono što je postigao – veoma mlad, najprije tokom rata, daleko od porodice i otadžbine, a kasnije bez prebijene pare i porodice, prvi u svojoj familiji koji je umio da čita i piše, sopstvenim naporima je, bez ičije pomoći, stekao latifundio, obogatio se. Kao većina galicijskih iseljenika, bio je skroman i vrijedan, ponizan. A ipak je imao snažnu volju i karakter. Ali nikad nije bio nepravedan. Nikad nije odbio zatraženu pomoć. Uvijek je bio spreman da sasluša, da pritekne ljudima u nevolji. I sam je, kao mali, živeo u oskudici. Znam da je vrlo rano, u jedanaestoj godini ostao bez majke. Otac mu se ponovo oženio – drugim rečima, imao je teško i nesrećno djetinjstvo. Ali krasile su ga plemenite vrline galicijskog iseljenika: dobrota, ljubaznost, gostoljubivost, velikodušnost. Mnogo je priča o njegovoj velikodušnosti, ali i o njegovoj dobroti. Imao je dobro srce i uvijek je pomagao svojim prijateljima, radnicima, ljudima u nevolji. Ponekad se žalio, gunđao, ali nikoga nije ostavio bez rješenja. Na kraju sezone žetve, kad je bilo vrlo malo posla, često bi mu neko prišao i rekao: „Djeca mi gladuju... ništa nemamo, treba mi posao.” U to vrijeme postojao je takozvani ahuste sistem: „Raskrčićeš ovu zemlju za toliko i toliko novca”. Ahuste je bio jedan od načina kojima su se zemljoposjednici služili da smanje troškove: sklopili bi dogovor s nekom porodicom ili radnikom da raskrče strnjiku s plantaže šećerne trske, a kao nadoknadu, plaćali su im određenu sumu po kabaljeriji ili rozi zemljišta – tada se kao mere nisu koristili hektari kao danas. Mislim da je jedna kabaljerija imala 18 roza. U svakoj zemlji Srednje ili Južne Amerike koristile su se drugačije mjere. Hvala bogu što je uveden je metrički sistem izmišljen u doba Francuske revolucije. Onda bi, kao što sam rekao, sklopili ugovor: „Dobro, srediću ti to za 20 pesosa”. Da bi ljudi imali posla, moj otac bi izmislio da treba iskrčiti neku novu parcelu ili bi ih zadužio nešto drugo što nije bilo neophodno, iako mu se to nije isplatilo. To sam shvatio kad sam malo poodrastao, kad sam preko raspusta radio u kancelariji našeg imanja. Tamo sam davao radnicima narudžbenice za prodavnice, kako bi mogli da kupe ono što im treba, iako nijesu radili za nas. Bio je dobar i plemenit čovjek.
(Nastaviće se)