Prof. dr Branko Kostić se uvijek ljubazno odazivao molbama „Dana” kada je riječ o intervjuima. Jedan takav razgovor naš list je objavio 30. septembra 2001. godine, a vodila ga je novinarka Danica Garić.
Pitanje: Šta mislite o novim političarima? Napravite paralelu između vas iz stare garde i ovih novih, proevropski orijentisanih.
Odgovor: U ovom trenutku ne bih želio da dajem ocjene o aktuelnim političarima u Crnoj Gori. Samo bih podsjetio da sam 1992. godine, kada sam se povlačio iz političkog života, izjavio da sam prihvatio kandidaturu za predsjednika Crne Gore sa jednim jedinim motivom – da građane Crne Gore upozorim kuda vodi politika aktuelnog rukovodstva iz tada jedinstvene Demokratske partije socijalista, čiji sam bio član. U obraćanju građanima, tada sam kazao da bi, u moralnom pogledu, stara garda političara mogla održati dobru političku lekciju novom rukovodstvu. Sve ovo što se desilo i što se dešava potvrdilo je tu moju ocjenu od prije 10 godina.
Pitanje: Svjedok ste raspada Jugoslavije.
Odgovor: Svakom ko duže pamti i ne zaboravlja, poznato je da su začeci razbijanja Jugoslavije počeli još za Titova života. Bez obzira na krupne rezultate postignute u Federativnoj Jugoslaviji, za šta zasluge pripadaju Savezu komunista, valja reći da upravo Savez komunista, kao vodeća politička snaga u jednopartijskom sistemu, snosi najveću odgovornost za sve što nam se desilo. Ako majstor, recimo, zida građevinu 40 i više godina, pa se nakon njegovog fizičkog nestanka građevina sruši, to znači da građevina nije bila dobro postavljena, da je imala loše temelje. Umjesto da gradi jedinstvenu državu, sa jednakim pravom svih njenih građana, bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost, Savez komunista je decenijama razvijao osam malih državica na ekonomskom i svakom drugom planu, želeći da svaka republika, pa i pokrajina, ima svoju fabriku duvana, rafineriju nafte, fabriku automobila, proizvodnju aparata za domaćinstvo, čeličanu... To se katastrofalno odrazilo na ekonomskom planu i ojačalo snage separatizma na nacionalnoj osnovi.
Pitanje: Ko je obezbjeđivao prohodnost kadrovima i koji su to pojavni oblici jačanja separatističkih snaga?
Odgovor: MASPOK u Hrvatskoj, Cestna afera u Sloveniji i pobuna na Kosovu i Metohiji pojavni su oblici jačanja separatističkih snaga.
Savez komunista je filtrirao kadrove i davao im prohodnost na svim nivoima, od mjesne zajednice do Federacije. Nažalost, prohodnost su imali kadrovi koji su čvrsto stojali u busijama iza interesa „svoje” republike ili pokrajine, a ne države, kao cjeline. Sticajem okolnosti ili slučajno, devedesetih godina na tim mjestima su se našli Milošević u Srbiji, Tuđman u Hrvatskoj, Kučan u Sloveniji, a Izetbegović u Bosni i Hercegovini. To je bio profil kadrova koji je tada formiran, u već pripremljenim uslovima za razbijanje zemlje. Nakon pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a, prestao je interes velikih sila za Jugoslaviju kao veliku zemlju na Balkanu sa preko 23 miliona stanovnika, koja je do tada bila tampon zona između dva suprotstavljena vojna bloka i značajan faktor za čitav region jugoistočne Evrope. Glavni cilj velikih zapadnih zemalja bio je da se razbije Jugoslavija kao poslednji „bastion komunizma” u Evropi. Iskorišćena su sva sredstva, nacionalna i vjerska, da se ona razbije i da se atomizira njen prostor.
Pitanje: Da li je JNA energičnom akcijom mogla da spriječi cijepanje Jugoslavije?
Odgovor: Predsjedništvo SFRJ je na martovskom zasjedanju 1991. godine razmatralo predlog Štaba Vrhovne komande da se uvede vanredno stanje, ali je tada glas Bogića Bogićevića prevagnuo i vanredno stanje nije uvedeno. Tada su Nenad Bućin i Borisav Jović, članovi Predsjedništva, podnijeli ostavke. To je bio krajnji momenat da se nešto učini i spriječi cijepanje zemlje. Posmatrano iz današnje perspektive, ako se ne uzme u obzir stanje duha koji je vladao u separatističkim republikama, ali i u Srbiji i u Crnoj Gori, mogla bi se olako dati ocjena da je vojska mogla sama povući potez i uvesti vojnu upravu. Valja, međutim, znati da bi uvođenje vojne uprave podrazumijevalo hapšenje svih koji su se nalazili na najodgovornijim funkcijama, počev od Kučana, preko Tuđmana, Izetbegovića, Miloševića i drugih. Tada je Milošević imao gotovo plebiscitarnu podršku svoga naroda, a i ostali su uživali takvu podršku u svojim republikama. Zato se postavlja pitanje da li bi JNA mogla opstati u narodu iz kojega potiče.
Pitanje: Za ratne strahote optužuju ljude iz dvije federalne jedinice. Šta je sa onima koji su pocijepali Jugoslaviju po šavovima?
Odgovor: Jednaku odgovornost za cijepanje Jugoslavije snose rukovodstva svih republika. Ako je srpski narod u Federativnoj Jugoslaviji najbrojniji, može se prihvatiti ocjena da je odgovornost rukovodstva srpskog naroda najveća. To se ne može osporiti. Slična je situacija i sa BiH. Muslimani su najmnogoljudnija nacija u BiH, pa muslimansko rukovodstvo nosi najveću odgovornost za sve što se u BiH dogodilo. Isti rezon se može primijeniti i na Hrvatsku. Rukovodstvo hrvatskog naroda, kao najmnogoljudnijeg u Hrvatskoj, nosi najveću odgovornost za zbivanja u Hrvatskoj. Dakle, nesporan je učinak svih u razbijanju Jugoslavije.
(NASTAVIĆE SE)
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ