Pi­še:dr Ra­do­slav T. Sta­ni­šić, film­ski i TV re­di­telj


Njegov Nanuk je neobično dinamična ličnost, radoznalih očiju, uvijek u akciji i pokretu, čovjek koji je spreman i koji čini čak i ono što ponekad izgleda apsolutno nemoguće da dokaže svoju snagu i postojanost života. Živiš dok, se boriš ! Koncipiran kao niz vinjeta koje prikazuju Nanooka i njegovu porodicu kroz par nedelja, Fleartijev film je svojevrsna oda Ijudskoj hrabrosti i postojanosti u sukobu sa moćnom i, u suštini, neprijateljskom prirodom. Iako je Nanookovo ime ovjekovječeno u naslovu, publici ostaje urezan u sjećanje i bijes arktičke prirode.Za njega nema beznađa i on upravo svojom snagom, voljom i žrtvovanjem udešava situacije i pobjeđuje prirodu stvarajući uslove za život i osjećanje moći, slobode i zadovoljstva. To je Flaerti već u svojim prvim susretima sa Eskimima zapazio i gdje god je to bilo moguće isticao je ovakve kontraste između čovjeka i prirode. Ništa ovdje ne dolazi samo od sebe i sve ono što čini Nanuk skopčano je sa velikim trudom, krajnjom hrabrošću i potpunom neizvjesnošću.
Zbog svega toga ovaj film nije mogao da bude samo putopis. Prvi kadrovi rađeni u stilu klasičnih filmskih razglednica to i sami potvrđuju. Načinjen je opis prirode, kamera se zagledala u negostoljubivost i samrtničku hladnoću te bjeline, izoštrila je do simbola surovosti, da bi se odmah zatim našlo prostora za asocijaciju — da li je uopšte moguć život i kakav je to život na golom ledu!?
I ranije su slikani Eskimi kako stoje nad rupama u ledu i pokušavaju da nešto ulove. Ovdje Flaerti stavlja akcenat na tu čudesnu mirnoću i koncentraciju sa kojom Nanuk stoji nepomično nad rupom i posmatra uže. Život je užasno surov, i stalno je u znaku te borbe za egzistenciju i može biti samo ono što za njega Nanuk uspije da uradi. Reditelju nije promakao trenutak kada se to nepomično lice pokrene i kada nastane ta borba sa ribom koju ne vidimo — jer ispred njegovih očiju je opet bjelina i samo jedna tamna rupa. Da bi se došlo do dramskog inteziteta Flaerti u svom prikazu ne ide često do kraja niti insistira na nepotrebnim detaljima. Jednostavno, on uklanja one činjenice koje ne možemo sami naslutiti, pretpostaviti ili zamisliti i pokušava i da sjedini tako odabrane pokrete i samu situaciju sa onim što Nanuk doživljava. To omogućava sažimanje utisaka i pojačava tenziju dok ne vidimo širok i pobjednički osmijeh na Nanukovom licu kad ugleda pred sobom veliku foku od koje će nekoliko nedelja moći da se hrani njegova porodica. Ako zatim slijede prikazi života u toplom iglou — to opet nije radi folklora već saznanja da se i za to Nanuk mora da izbori. To je samo predah, jer sve što se tokom filma zbiva uvjerava nas da ovaj čovjek mora neprekidno da vodi borbu sa prirodom, da traga za hranom i da tamo gdje je nemoguće stvara uslove kako bi mogao da živi on i njegova porodica. Scena u kojoj vidimo koliko je malo potrebno da bi čovjek bio srećan; Nanuk pokazuje svu svoju vještinu zidara koji pravi igloo, samo sa dugačkim, krivim nožem, koje je predhodno dobo oblizao, kako bi preciznije rezao komade sniježnih ploča i tako na sigurno smjestio svoju porodicu. Ali u istoj poziciji su i divlje zvijeri i tako Nanuk, s jedne strane, mora da se bori sa bjelinom a s druge sa divljinom, da bude jači, mudriji, dovitljiviji — kao lovac i otac porodice. U toj oskudnosti mora vješto i brzo da gradi skrovište, da sebi pripremi oružje, obuću da bude nježan prema djeci i da zajedno sa svojom Neilom misli kako da svi prežive ove strahote. (Nastaviće se)