Piše: Budo Simonović
Kad sam prošao kroz cilj i osvojio titulu šampiona Jugoslavije u Šapcu – sjeća se Radoš Čubrić – eto onoga koji se pre trke, kad je video moj bicikl i kako sam opremljen, posprdivao na moj račun, dotrča, grli me, čestita: pa, čoveče od čega si ti sazdan?
Naravno, odmah potom za mene se zainteresuje „Partizan“ iz Beograda, traže da se učlanim i vozim za njih, ali ja tada trebalo da idem u vojsku. Oni zovu da dođem u Beograd, da vozim i treniram, a vojska je njihova briga: bićeš vojnik – biciklista.
Bih ja, ali ovi ovde u Kraljevu ne daju ispisnicu živi: ne može, hoće Beograđani, moćni i bogati da nam rasture klub...
Šta ću ja, ne daju mi ispisnicu, spakujem kofer pa dve godine u vojsku, u Zagreb, u auto-jedinicu – umesto bicikla, vozim kamione. Vozio posle i jednog pukovnika, ali najviše me voleo jedan major koji je stalno isticao: mene vozi prvak Jugoslavije...
Vratim se iz vojske. Oženim se Ljubicom, tu iz susednih Šumarica. Tri kilometra od Sirče. Veliko imanje, mora da se radi, zaboravio ja na bicikl, tri godine ga nisam ni video, a meni već i dvadeset i peta godina. Mislim: bilo pa prošlo...
Jednoga dana ja čujem da ima trka biciklistička u Kraljevu i odem da gledam. Sretnem onog Miljkovića. On graknu na mene: gde si, bre, Žućo – tako me svi zvali jer sam bio plav – ajde startuj! Kako, čoveče, da startujem, tri godine nisam nogu stavio na bicikl. On navalio da startujem pa da statrtujem, i ja ga poslušam. Startujem taman onako u čemu sam se zatekao, opet u gumenjacima, na onoj mojoj starudiji sa sve blatobranima, ali opet pobedim...
Miljković me tek onda salete: ajde, bre, treniraj, shvati to ozbiljno, imamo prvenstvo Srbije, opet u Šapcu, treba nam ekupa, ti si najbolji...
Poslušam ga. Počnem da treniram. Sve danju radim na njivi, a uveče vozim i treniram. Tu od „Magnohroma“ do Kraljeva i nazad. Moglo se, nije bilo velikog saobraćaja. Vozim po nekoliko krugova svake noći.
Odem na trke u Šabac. Bilo to prvenstvo Srbije i trka „Glas Podrinja“. Tri trke za tri dana.
Ja opet na običnom biciklu. Nema niko para da mi kupi pravi, trkački bicikl.
Svejedno. Prvi dan, prva trka – ja prvi! Drugi dan, druga trka – ja opet prvi. Treći dan – ja opet pobedim...
Shvatim konačno i ja posle toga da bih morao početi ozbiljno da treniram i da se više posvetim biciklu, ali kako kad nemam para ni da kupim pravi, sportski bicikl.
Majka mi jednog dana da pare da kupim odelo. Ma kakvo odelo, briga me za odelo – hoću ja da kupim bicikl. Odem u Beograd, trka na otvaranju sezone, i ja tamo kupim od jednoga bicikl za one pare koje mi je majka dala za odelo. Fin, italijanski, pravi trkački. Tražio mi, sećam se, 35.000, a ja imao samo 32.000 – toliko mi majka dala za odelo. Pristade on i tako meni u džepu ostade tek da platim kartu za voz do Kraljeva.
Bilo to u proleće 1955. godine. Bile to velike pare – najbolje tri krave si mogao da kupiš za 32.000! Dobra krava bila za 10.000 dinara...
Sutra: SLOMIO SLOVENCE NA VRŠIČU
Baci dobro u more...
Posle Drugog svetskog rata, moja majka imala višak zemlje – od 22 hektara uzelo nam dvanaest. Majka im nudila: uzmite zemlju u Sirči, malo dalje od kuće, nemojte mi dirati okućnicu, ali oni jok: uzimaj, to je četnička kuća! Uzmu nam i tri hektara od okućnice. Prošlo deset godina i moja majka ti se jednog dana digne pa pravo u Beograd kod Pavla Jakšića. A Pavle Jakšić posle rata dolazio i tražio moga oca, kao juče da je bilo, upamtio sam kad banu na konju, general, tri mu zvezdice na rukavima. Zbori mojoj majci: tvoj Adam je spasio i moju i svoju četu i ako ti ikad nešto zatreba, samo mi se javi. Dođe moja majka nekako do njega, ispriča mu sve: ja nemam ništa protiv zakona, neka mi uzmu zemlju, ali neka mi ne uzimaju okućnicu, eno u Sirči dajem duplo, možda i bolju zemlju... Nije prošlo ni tri-četiri dana, zovu nju u Kraljevo, iz opštine: doneli smo odluku da ti vratimo okućnicu!
– Dobro, dobro, samo vi vratite, a ja znam ko je odlučio – rekla im moja majka..