Piše: Veselin Lazarević
Oni su obilježili i pobjedu ćirilice nad glagoljicom. Kao opšte nacionalno i službeno pismo, ćirilica je usvojena na Nemanjinom i Kulinovom dvoru. Samo se u Crkvi ponegdje znala i glagoljica. Ona je postepeno mijenjala oblik. Od oblih slova pravljena su uglasta. Proces je okončan na jadranskoj rivi. Tu je u 13. vijeku formiran psihološki poseban oblik pisma, takozvana uglasta, ili hrvatska glagoljica. Pred kraj 15. vijeka ona je korišćena i za štampu. Razlikovanjem tankih i debelih linija uglasti tip glagoljice približio se nekim vidovima latinskog pisma, a donekle i ustavnom tipu ćirilice. Dijaci i logoteti, dvorski pisari, pisali su tekstove u dvorskim kancelarijama srpskih zemalja. U zavisnosti od namjene teksta, primjenjivali su i stari narodni jezik. Njime je pisan Dušanov zakonik. U velikim manastirskim darovnicama i osnivačkim poveljama, hrisovuljama, kombinovan je svečani teološki uvod na srpsko-slovenskom, i osnovni pravni sadržaj na narodnom jeziku. U tekstovima na narodnom jeziku, ne samo da se uprošćavalo pismo nego uvođenjem kancelarijskog brzopisa uprošćavala se i srpska ortografija. Odstranjeni su jusovi, slova donosne samoglasnike koja su se javljala u Miroslavljevom i Vukanovom jevanđelju, u poremećenoj upotrebi. Kasnije su iščezla iz crkvenih tekstova. Ograničena je i upotreba slova jeri, koje je zamijenjeno običnim i, iako su oba zadržala mjesta u srpsko-slovenskoj azbuci. Oblici ćiriličkih slova ostali su u osnovi tradicionalni, bilo je malo pojedinih novih oblika saglasnih s praksom istočnijih slovenskih redakcija. Još manje je bilo uticaja grčkog pisma. Grčko pismo, ipak, nije imalo znatnijeg uticaja na morfološki razvitak ćirilice. Objašnjenje je nađeno u podatku da je svojim nastankom ćirilica bila namijenjena isključivo slovenskim narodima. Tako je postala kulturološko obilježje novog liturgijskog jezika i, kasnije, samostalne crkvene organizacije. Razlika u broju sačuvanih spomenika srpske pismenosti između 12. i 13. vijeka u potpunosti je u skladu s opštim kulturnim usponom države prvih Nemanjića. Za očuvanje tekstova zaslužni su manastiri, koje su podigli Nemanjići. Prije svih Hilandar. U to vrijeme, kao u većini zemalja, glavni književni centri bili su manastiri, a glavni pisci kaluđeri. Hilandar će tokom cijelog srednjeg vijeka predstavljati neku vrstu visoke duhovne škole, iz koje će izlaziti najbolji srpski srednjovjekovni pisci. Sveti Sava piše Tipik, i još nekoliko značajnih knjiga. Manastiru Hilandaru posvećena je i opširna povelja Nemanjinog srednjeg sina Stefana, budućeg prvovjenčanog srpskog kralja. Ova, takozvana Druga povelja najstariji je sačuvani rukopis iz 13. vijeka. Vjerovatno je nastao 1202. godine. Pisan je čistim ustavnim tipom pisma. Stefan Prvovjenčani je i autor Žitija Svetog Simeona. Ovu biografiju svoga oca, pretpostavlja se, završio je 1215. godine, ali je sačuvana samo u prepisu s kraja 13. ili početkom 14. vijeka. Datirano je svega nekoliko knjiga iz 13. vijeka. Među njima su Ilovička krmčija, pisana 1262. u Ilovici, Šestodnev, Jovana Ehzaha, pisan 1263, u Hilandaru. Odlomci apostola, iz 1277, Besjeda Konstantina Prezvitera, iz 1284. godine. Nedatiranih rukopisa je znatno više. Svi manastiri i crkve svjedoče da se ćirilsko pismo razvijalo u 13. vijeku u dva pravca. Stari knjiški ustavni tip čuvao se, uz malo promjena, dok je mlađi poslovni prerastao u kvalitativno posebnu varijantu, nazvanu brzopis. Oba su imala pun život samo u ujedinjenoj Nemanjićkoj državi. U drugim oblastima situacija je bila znatno nepovoljnija.
Morfološki razvitak ćirilice u srpskim zemljama, u državnim kancelarijama Nemanjića i njihovih naslednika, uglavnom je završen pred kraj 14. vijeka. Od tada, do 18. vijeka, pojavio se veoma mali broj novih slovnih oblika. Upotreba dva ili više oblika za jedan isti glas nastao je, ili unutrašnjim razvitkom, ili uticajem sa strane.
Ne samo u brzopisu, koji se konačno oformio upravo u 14. vijeku. Krajem tog vijeka uticaj bugarskog pravopisa, nastalog reformom patrijarha Eufremija, prodro je i u Srbiju. Tu će se prilagoditi srpskoj resavskoj školi. U 14. i 15. vijeku južnoslovenski pisci Kiprijan, Samblad, Grigorij i drugi otišli su u Rusiju. Tamo su svojim crkveno-slovenskim jezikom snažno uticali na ruski književni jezik. Naročito u pogledu grafije i pravopisa.
Krajem 15. vijeka prestao je rad državnih i dvorskih kancelarija u Srbiji, tim i u srpskim zemljama. Više nije bilo brzopisa koji su pisari cara Dušana, Tocan, Arsenije, Đurađ, Hrst, Gojko... koristili za prepisivanje crkvenih knjiga i akata. Ostao je u upotrebi samo obični, takozvani nekaligrafski brzopis. On će se koristiti sve do prve trećine 18. vijeka, kada se u srpskoj pismenosti, pod uticajem Rusije, formirao i usvojio takozvani pisani tip građanske ćirilice.
(Kraj)