Piše: Milica Kralj
Ljubavna pisma kao dio epistolarne književnosti kroz istoriju iznosila su intenzitet osjećanja, strast, razočaranje, tugu, bol, patnju, čežnju, žudnju, nježnost, jad i radost, rastanke i ponovne sastanke. Sva ta osjećanja mogla su u potpunosti da se iskažu samo na papiru. U antičkoj književnosti dopisivanje se njegovalo kao poseban vid retorike, pa su postojali i priručnici za sastavljanje pisama. Ljepotu romantičnih osjećanja (“Čeznem da ti kažem najdublje reči”) u ljubavnim pismima mnogih slavnih ljudi od pera nikad neće moći da zamijene mobilni telefoni sa sms porukama ni internet.
Eloiza Abelar piše Pjeru Abelaru
... Samo čemu da se ja nadam ako tebe izgubim? Čemu i dalje koračati na ovom zemaljskom putu na kojem si mi ti bio jedina potpora. A na kraju, što mi je ostalo do tebe? Znam da si živ i to mi je jedina utjeha. Mrtva sam za svaki drugi užitak. Tvoja prisutnost mogla bi me katkad povratiti meni, ali tvoja prisutnost mi je uskraćena.
Oh, kad bih samo smjela uzdahnuti:“Bog je prema meni bio iznad svake mjere okrutan“. O neblaga blagosti! O nesrećna srećo! Sudbina je na mene sasula svakojake svoje strijele i sad me već nema čime strijeljati. U tobolcu njenu nema više strelica, a luk njene srdžbe nije više pogibeljan ni za koga. Da joj je i preostala još koja strijela, gdje bi mogla na mom tijelu naći neranjeno mjesto za novu ranu? Jedino od čega se boji usud svih mojih nedaća jeste da smrt ne nadođe i označi im kraj: i premda me svakodnevno ubija, plaši se toga kraja koji sama požuruje.
Oh, bijedne li mene među beskućnicima! Ti si me doveć izdigao iznad meni sličnih. I kad sam srušena, sve sam ispaštala zbog visine s koje sam strovaljena i patila sam i u svojem i u tvojem tijelu. Što se čovjek više izdiže, više i trpi kad pada. Među ženama plemenita i moćna roda, ima li jedna kojoj je sudba bila, neću reći nesklonija, već toliko nesklona koliko meni? Da li je jedna jedina pala s tolike visine i u tako dubok ponor?
Kakvu mi je slavu sudbina udijelila s tobom? Kakav udarac mi je s tobom nanijela? I uspon i pad bili su bez mjere. Dobra i zla, svega je bilo krajnje mnogo.
Ista ta sudbina dovela me je do nečuvene sreće kako bi me pretvorila u najjadniju bijednicu, kako bi mi dala da uzmognem sagledati raspon svoga pada, da nađem plač saglasan svojim bolima, da okusim gorčinu žaljenja za izgubljenom slasti užitka. Htjela je ugasiti u sjeni tuge i očaja blistave dane mog ponosa i moje strasti.
Pjer Abelar Eloizi Abelar
Ti si veća od nebesa, ti si veća od zemlje, ti za koju je otkupnina bio sam Stvoritelj svijeta. Ali što je on vidio u tebi, pitam se, kojemu ništa ne nedostaje, kad je za tebe pristao na sve muke svog poslednjeg hropca, na svu sramotu svoje muke? Šta li je drugo mogao tražiti u tebi ako ne tebe samu? Eto, to je tvoj istinski ljubitelj, onaj koji hoće samo tebe, a ne za tebe:“Niko ne može više voljeti kao onaj koji daje život svoj za one koje voli.“ On te je istinski volio, a ne ja. Moja ljubav koja nas je oboje survala u grijeh, bila je samo pohota i zato ne zaslužuje da je zovemo, šta sam volio u tebi? Kažeš da sam za tebe trpio. Možda je to doista tako. Ali, bilo bi tačnije reći da sam trpio zbog tebe i čak protiv svoje volje.
Ne iz ljubavi prema tebi već zbog sile koju su upotrijebili protiv mene. Ne za tvoj spas već zbog tvoje boli. Naprotiv, za tvoj je spas Hrist svojevoljno pretrpio svoju muku i s njom je našu dušu nadahnuo novim životom i oslobodio je svake boli. Zato upravo k njemu, a ne k meni, preklinjem te, svu svoju odanost, sve tvoje sažaljenje i svu tvoju skrušenost – plači, nad nepravednim zločinom i nad strahovitom okrutnošću kojima je bio izložen nevini čovjek, a ne nad pravednom kaznom, koja je mene stigla , jer je to za nas oboje milost za koju moramo Nebu zahvaliti.
Nepravedna si što ne voliš pravdu, a još nepravednija kad se hotimice suprotstavljaš volji božijoj i doborčinstvima Milosti. Plači svog Spasitelja, a ne svog zavodnika. Plači onog koji te je otkupio, a ne onoga koji te je upropastio; svog mrtvog Gospodina, a ne živog slugu njegovog koji je upravo oslobođen smrti vječne.
Nastaviće se
Tajno vjenčanje
Ljubavna veza između Pjer Abelara (1079-1142) i Eloize d` Aržontel, učenice koja je slušala njegova predavanja iz filozofije i teologije i bila sedamnaest godina mlađa od njega, završila se rođenjem vanbračnog sina, tajnim vjenčanjem i Abelarovim kastriranjem koje je naredio Eloizin ujak, ujedno i njen zaštitnik. Posle tog strašnog događaja Abelar odlazi u Sen Etjen blizu Pariza u benediktanski manastir, dok se Eloiza ,takođe, zamonašila. Njihova pisma spadaju u red najljepših ljubavnih pisama srednjeg vijeka .