PREVEO SA RUSKOG I PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ
Dugo i uporno je Solovjev skrivao svoje oficirsko zvanje. Ali, dalje se nije moglo kriti. Za to se saznalo 26. novembra 1918. godine u Harbinu i to je on lično objelodanio, a taj grad je bio udaljen nekoliko hiljada vrsta od fronta. Pitao sam ga zašto to nije uradio u Omsku. Odgovorio mi je da mu to nijesu dozvoljavala „monarhistička” ubjeđenja.
Tokom pretresa, kod Solovjeva su pronađene četiri knjige. To je bio tajni izvještaj štaba Priamurskog vojnog okruga o moći Kine i Japana. Izvještajem je dobro osvijetljen i politički život u tim državama. U tim knjigama, koje su pronađene kod Solovjeva, pravljene su zabilješke i podvlačena određena mjesta olovkom. To je urađeno na mjestima gdje se govori o odnosima Kine i Njemačke.
U dnevniku Solovjeva pronašao sam taj isti znak koji je koristila carica.
Solovjev mi je rekao da je to indijski simbol, koji označava vječnost. Dalja objašnjenja je izbjegao.
Markov je bio otvoreniji i dao je ovakvu izjavu: „Simbolički znak naše organizacije je bio +. Carica ga je znala”.
Tokom isleđivanja, Solovjev je pokušavao da se prestavi kao običan stanovnik Sibira. Markov je izjavio da je Solovjev prije rata živio neko vrijeme u Berlinu, a zatim u Indiji, gdje se obučavao pod rukovodstvom nekakvog nastavnika iz teološke škole.
Solovjev je u Toboljsku predao carici 35.000 rubalja od Virubove. To je, naravno, ostavilo dobar utisak, izazvalo povjerenje i osjećaj dirljive zahvalnosti.
Čiji je to bio novac sa kojim je raspolagala Virubova?
Vjerovatno je mnogima poznato ime bankara i vlasnika fabrike šećera K.I. Jarošinskog.
Poručnik Loginov, prateći Solovjeva, izjavljuje da je Jarošinski bio njemački špijun, da je tokom rata od Njemaca dobijao ogromni novac i sa njim, po direktivama neprijatelja, vodio borbu sa Rusijom, a taj novac je stizao i do Virubove u Sibiru.
Kao sudija, moram da priznam da je uloga Jarošinskog za mene ostala pokrivena tamom.
Ostala mi je obaveza da ukažem na činjenice do kojih sam došao i koje su dokazane.
Carica je dobro poznavala Jarošinskog. On je bio finansijer vojne ambulante, koja je nosila ime Velikih knjeginja Marije i Anastasije Nikolajevne, a u isto vrijeme je bio i pomoćnik komandanta caričinog bolničkog voza. Tačno je da je bio povezan sa Rasputinovim prijateljima i sa Manasevičem-Manujlovim, kao i sa Virubovom.
Kad sam ga saslušavao, Jarošinski je izjavio da je davao novac Virubovoj za carsku porodicu, dok je bila u Toboljsku, i da je u tu svrhu potrošio 175.000 rubalja. Tada je kategorično poricao bilo kakvu povezanost sa Solovjevim, čak je izjavio da ga i ne poznaje.
Međutim, Solovjev je izjavio da je on bio zaposlen kod Jarošinskog i da mu je bio lični sekretar za poklone i nagrade.
U dnevniku njegove žene od 2. marta 1918.godine čitamo: „Evo, sad je Borja otišao kod Jeroškina. Znam koliko je Jerošinski dao novca Borji, ali on mi ne da od toga ništa. On razmišlja ovako: njegov novac je samo njegov, a moj je takođe njegov”.
Bilo kako bilo, uloga Solovjeva je jasna. Carska porodica je bila stalno pod njegovom kontrolom i onemogućavao je svaki pokušaj ruskih dobrotvora da im pomogne.
Kome je to bilo u interesu?
U proljeće 1918.godine ruski monarhisti su vodili pregovore sa Njemcima o svrgavanju boljševičke vlasti.
Jedna od takvih ličnosti, član državnog Savjeta, Gurko je izjavio: „U toku tih pregovora je bila skrenuta pažnja Njemcima na opasnost, koja je prijetila carskoj porodici, ako mi pokrenemo nemire sa svojim snagama. Njemci su nam na to odgovorili: „Možete biti potpuno mirni. Carsku porodicu mi čuvamo i ona je pod našim nadzorom”. Nijesam siguran da li tačno citiram njihove riječi, ali smisao tih riječi je bio upravo ovakav”.
Mogu da konstatujem sa sigurnošću da je Solovjev radio za Njemce.
KRAJ