PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ


Poznati beogradski i srpski novinar i pisac Radovan Popović, dugogodišnji urednik kulturnog dodatka ”Politike”, briljantno i neponovljivo, ispisao je mnoge zanimljive književne biografije naših vodećih pisaca. Značajno mjesto među njima zauzima i ona koja se odnosi na Dobricu Ćosića, koji je još za života stekao oreol besmrtnosti. Njegov život i stvaralaštvo Popović je predstavio u knjizi ”Vreme pisca”, koja se pojavila još za Ćosićevog života, 2009. godine. Kao i ostale mnogobrojne Popovićeve knjige ove vrste, i ovu knjigu izdao je beogradski ”Službeni glasnik”, a mi ćemo iz nje, uz autorovu saglasnost i odobrenje izdavača, u narednih nekoliko brojeva, prenijeti najznačajnije detalje.
Selo Drenova, na domaku Trstenika, ostaće u srpskoj istoriji poznato po dvjema ličnostima koje su, svaka na svoj način, postale dio te istorije: po patrijarhu Srpske pravoslavne crkve gospodinu Germanu Đoriću i njegovom sestriću Dobrosavu, potonjem piscu Dobrici Ćosiću, čije će djelo svakako obilježiti 20. vijek.
Dobrica Ćosić rođen je od majke Radmile i oca Živojina 4. januara 1922. godine, ali je djeda Jeftimije udesio sa protom da mu unuka upiše u knjige rođenih drenovačke crkve da je rođen 29. decembra 1921, kako bi ga ranije poslao u vojsku, a potom i oženio. Tako se zapravo i sa Dobricom Ćosićem ponavlja priča o zagonetnim datumima rođenja, kao što je slučaj kod Isidore Sekulić, Jovana Dučića, Ive Andrića, Veljka Petrovića ili Branka Ćopića.
A ko su Ćosićevi roditelji i kakvo je to selo Drenova? Sam pisac ih je davne 1956. godine, u intervjuu zagrebačkom nedjeljniku Vjesnik u srijedu, ovako opisao:
„Moji roditelji i preci su seljaci i naravno vojnici svih ratova Morava. Bili su nadničari i motikom zaimali toliko da pred rat, ovaj posljednji, ponekad i oni izaberu po dva-tri plećata nadničara od kojih sam čuo o Vasi Pelagiću i starom radikalu Adamu Bogosavljeviću, seljaku iz Krajine, koji je, tvrde, čitao engleske novine. Valjda je za mene nešto značilo što sam od njih naučio pjesme o Timočkoj buni. A moje selo, Velika Drenova, baš je lijepo, na lijevoj je obali Zapadne Morave, kad je vedro vidi se Kopaonik, Goč, Željin i Jastrebac, ima dobrih vinograda i još boljih njiva. Mnogo je sirotinje i rđavo se govori. Otac je čitao knjige i časopise o poljoprivredi, imao pisaći sto sa užljebljenom fotografijom iz stalnog kadra i nikako nije htio da uči gimnaziju. Nije imao para. Da budem ekonom na svom imanju, da umijem voćke da kalemim, i vino njegujem, posalo me u Vinogradarsko-voćarsku školu u Aleksandrovac. Dobro je uradio, jer sam mnogo korisnih stvari naučio, a mnogo šta stručnog još i sada pamtim. Jer, tri godine nijesu kratke, i ja bih bio, vjerujem, dobar poljoprivrednik da su samo trgovci htjeli da mi plaćaju po pristojnoj cijeni vino i vermut koje sam s ocem i braćom po stručnim metodama proizvodio na svom imanju od 1937. do 1939. Ali rad i stručno znanje tada nikako da se isplate, pa ja pokušah da postanem pisar u našoj opštini. Ne primiše me. Sveštenik drenovski, moj komšija, dade mi da čitam Um caruje, Ognjiše mudrosti od Vila Duranta, i još ponešto od Ničea i Šopenhauera, a otac htjede da me oženi miraždžikom pa da postanem vinarski trgovac, ali me filozofi uputiše u Srednju poljoprivrednu školu. Opet učim o poljoprivredi, vidjeh bioskop, korzo, fudbalsku utakmicu, čuh za Krležu, a skojevci, po mraku, vadeći iz zadnjih džepova, počeše da mi daju ispresavijene listove, istrgnute iz ”Materijalističkog shvatanja istorije”, ”Žena i socijalizam”, udžbenik političke ekonomije od Segala, biografiju o Staljinu i tome slično...”
Tu, u Bukovu kod Negotina, u Srednjoj poljoprivrednoj školi, Dobrica Ćosić će boraviti od jeseni 1939. do početka Drugog svjetskog rata, aprila 1941. godine. U školi će postati skojevac, već u prvom polugodištu, po dolasku, a u literarnoj družini „Osvit” pročitaće (1940) i svoj prvi prozni sastav „Problemi sela”. Oglasiće se i u vršačkim novinama ”Novi srednjoškolac” (april 1940) člankom ”Kako ćemo poboljšati stanje naših siromašnih drugova”:
„Mi, srednjoškolci, budimo ti koji ćemo udruživanjem prvo pomoći naše siromašne drugove, a sjutra našem narodu proklamovati blagostanje i bolji život kroz zadrugarstvo...”
Ferije je provodio u rodnom selu, među ”moravskim čovječanstvom”, kako je govorio, i slušao kazivanje djede Alekse iz obližnjeg sela Orlovca, djede po majci, od koga je, kako će neku godinu kasnije tvrditi, ”politički više naučio nego u partijskoj školi ‘Đuro Đaković’, jer je to bio bogat i mudar čovjek i „strastan demokrata”.NASTAVIĆE SE