PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
U ljeto 1966. godine iz vlasti je odstranjen Aleksandar Ranković, drugi čovjek (odmah do Tita), prijatelj Ćosićev, i za Ćosića je taj čin bio „veliki moralni poraz njegove generacije” (isfabrikovane optužbe da je špijunirao predsjednika države, da je kovao zavjeru itd).
Uoči Plenuma CK SKJ na Brionima (28. juna 1966), posvećenog slučaju Aleksandra Rankovića, Ćosić upućuje pismo Josipu Brozu u kome ga upozorava na veliki ugled koji Ranković uživa u srpskom narodu, kao nijedan savezni funkcioner iz Srbije... Uzimajući u zaštitu Rankovića, Ćosić navlači na sebe omrazu Broza i srpskih partijskih lidera.
U Beogradu se 29. i 30. maja 1968. godine sastao Centralni komitet Saveza komunista Srbije. Na Četrnaestoj sjednici se raspravljalo o zadacima CK Srbije u ostvarivanju politike nacionalne ravnopravnosti u SR Srbiji. U dikusiji je učestvovao i Dobrica Ćosić, a povodom njegovog mišljenja i diskusije Jovana Marjanovića, profesora istorije na Filozofskom fakultetu, Centralni komitet je formirao posebnu komisiju (Milija Radovanović, Bora Simić, Mirko Tepavac, Bora Pavlović, Kadri Reufi, Mirko Popović i Milorad Nikšić) na čiji je predlog odmah i usvojio zaključak kojim se osuđuju njegova izlaganja „kao suprotna programskim načelima i pozitivnim tekovinama SKJ u nacionalnoj politici, i energično odbacuju uvrede koje su oni uputili komunistima u pokrajinama i drugim republikama''.
Ćosićevo izlaganje (zajedno sa Marjanovićevim), na kraju ovog plenuma, ocijenjeno je kao neprihvatljivo, osuđeno je kao kleveta upućena komunista u autonomnim pokrajinama. Bio je to razlaz Dobrice Ćosića i Komunističke partije.
Druge noći po završetku plenuma CK SK Srbije, počeli su u Beogradu veliki studentski nemiri na Beogradskom univerzitetu, a svi viđeniji intelektualci glavnog grada sa velikom pažnjom, pa i angažovanjem, pratili su zbivanja među studentima. Ćosić je poslije plenuma CK SKS otišao u svoju vikendicu u Grockoj. Tamo su 2. juna došli prijatelji, profesori sa Filozofskog fakulteta (Mihailo Marković, Ljubomir Tadić, Dragoljub Mićunović, Svetozar Stojanović i Miladin Životić) sa predlogom da pišu peticiju podrške Ćosiću, koju bi potpisivali profesori univerziteta i ugledni intelektualci. Ćosić je odbio tu podršku. Razgovarali su o aktuelnim političkim zbivanjima u Beogradu i Srbiji. Policija je taj sastanak tretirala kao dogovor o studentskoj pobuni. Istog dana kada je izbila pobuna, Ministarstvo spoljnih poslova poslalo je telegram svim našim ambasadama: „U Beogradu veliki studentski nemiri, na čelu pobune Dobrica Ćosić”. A Ćosić je u Grockoj ostao sve do kraja studentskih nemira.
Ćosićeva supruga Božica 27. juna 1968. pronalazi prijemno-otpremnu radio-stanicu u piščevoj radnoj sobi, o čemu on obavještava Tita, predsjednika republičke i Savezne vlade, Skupštine i Saveza komunista. Ćosić optužuje Udbu za prisluškivanje poslije Brionskog plenuma na kome je osuđen Ranković za prisluškivanje Josipa Broza.
Predsjednik Savezne vlade Mika Špiljak i Republike Srbije Đurica Jojkić naređuju sudsku istragu... Ćosić optužuje Udbu da mu je ugrozila osnovno ljudsko i građansko pravo. Počinje sudska istraga koja se nikada nije okončala. (Božica Ćosić je raspolagala dokumentacijom te istrage i snimkom prislušnog uređaja.) Poslije tog događaja Ćosić trpi totalnu kontrolu Udbe. Prate ga policajci i kad ide u selo da posjeti majku. Snimaju se njegovi razgovori i kontrolišu svi kontakti, čak jedno vrijeme i na ulici. Sve do 1990. godine živjeće pod intenzivnom kontrolom Udbe. I u njegovom zavičaju mnogi komunisti će bježati od njega jer ko bi razgovarao morao je Udbi odmah da prijavi sadržaj razgovora. Taj bojkot provjerenih komunista i uplašenih ljudi trajaće više od dvije decenije, a Ćosićeva javna djelatnost suziće se samo na književnu – u stvari, na objavljivanje romana sa kritikom ideologije.
Izabran je, 31. marta 1969. godine, za predsjednika Srpske književne zadruge. Prvi nagovještaj da postaje pisac-disident. Čolakoviću, sa kojim se vidio poslije dužeg vremena, kaže da se povukao u svoju kuću u Grockoj, da ga prisluškuju i prate, blokiraju mu poštu... Ne javlja se prijateljima, da ih ne dovodi u neprilike zbog druženja s njim...
U julu 1969. objavljuje u NIN-u izlaganje sa sastanka futurologa u Herceg Novom. Esej će nazvati „Moć i strepnje”: „Ako je 20. vijek vijek nacionalnih i klasnih ratova, 21. vijek kao da mora biti vijek ljudskih revolucija...” Knjiga „Moć i strepnje” se zabranjuje, zaplenjuje i uništava, a urednici I. Čolović i J. Marković ostaju bez posla.
Na vanrednoj skupštini Srpske književne zadruge (24. novembra 1969), čiji je predsjednik, Ćosić govori o neophodnosti jedinstva srpskog naroda i srpske nacije, bez obzira na republičke granice. Taj njegov stav izazvao je pravu paniku u partijskom vođstvu. Edvard Kardelj je naredio saziv Izvršnog komiteta CK SK Srbije (Nikezićevog). U napadima na Ćosića zapaženi su Latinka Perović, Bora Pavlović i drugi. Glavni odbor „Srpske književne zadruge” u znak solidarnosti sa Ćosićem daje kolektivnu ostavku – svih 26 članova! Bila je to poslednja javna ustanova u kojoj je Ćosić radio do izbora u Akademiju.
(NASTAVIĆE SE)