Pet turskih mitraljeza i ko zna koliko pušaka brani treću liniju žice. Njeguške čete i virpazarski bataljon navališe bajonetima na male šančeve opasane žicom... U tom času, s vrha Taraboša, grunuše turske baterije... Dejstvuju četiri topa. Ta četiri topa – to je poslednja nada Turaka. Misle da će nas granatama zaustaviti. I tu se desilo nešto strašno, pogubno, tu smo se gubili, nestajali... Naš dalji prolaz zaustavila je kiša mitraljeskih zrna. Ona tuku u čelo, a topovska u leđa...
Pukovnik Plamenac povede ostatak dobrovoljaca. Baci se naprijed sa isukanom sabljom. Ali poljete samo nekoliko koraka. Dva zrna ga pogodiše posred čela i on se stropošta... Njegova smrt za trenutak izazva uzbunu među našim oficirima. Nastade komešanje... Borba se nastavi, ali u neredu. Dvojica naših uletješe u šanac i oteše dva mitraljeza, pošto posadu iskomadaše bajonetima... Kad to primijeti jedan mladi turski oficir, poletje naprijed pucajući u trku na onu dvojicu naših i ostale koji uskočiše u rovove. Turski oficir ubi jednog našeg oficira, ali i on pade kraj njega...
Turci izlijeću iz drugih šančeva i navaljuju kao sumanuti, hvataju za bajonet i zadržavaju naš dalji prodor. Ali i njihova snaga je na izmaku. Jedna naša bombaška grupa jurnu naprijed kao na krilima i u trenu osvoji dva šanca. Šančevi puni leševa i ranjenika, do pola u krvi... Borba potraja sve do mraka, kada Turci prekinuše vatru jer su malaksali. I nama je dobro došao predah da se pripremimo za sjutrašnji dan i odlučujući boj...
Eto, tu sam ranjen, na Tarabošu. U tom paklu sam, sestro, rana dopanuo. Ali, ne žalim. Slomili smo Turke...
– A ti – upita me iznenada – čija si?
– Kćer serdara Janka Vukotića!
– E, Bog mu dao sve najbolje – reče i osmjehnu se kao da je to i očekivao. – Znam, znam, mali mu sin, još dijete, pa tebe uputio u bolnicu da nam vidaš rane...
Koliko je ovaj junak i teški ranjenik bio pun vrlina uvidjela sam poslije nekoliko dana kad mu u bolnici svečano uručiše Medalju za hrabrost. On je bio jedan od one dvojice koji prvi uskočiše u turske šančeve, posjekoše posadu i oteše dva mitraljeza što su dotad sijali smrt u crnogorskim redovima.
Do mene nekako dopriješe strašni podaci o broju žrtava na ovom bojištu: oko hiljadu mrtvih i ranjenih crnogorskih vojnika. Iz onog Bataljona smrti jedva je koji preživio...
Niko tada nije slutio da će uskoro izbiti još jedan rat, onaj s Bugarima, koji iznenada, podmuklo, napadoše srpske vojnike i da će oko petnaest hiljada crnogorskih vojnika poletjeti na Bregalnicu, svojoj braći u pomoć. Neki su tamo zauvijek ostali, drugi su dopanuli teških rana...
Još manje se pomišljalo da će izbiti svjetski rat u kome će izgorjeti i Srbija i Crna Gora.
U prve dvije ratne godine oca sam vidjela samo četiri puta. Dođe, najposle, na Cetinje krajem juna 1915. Potonuo u brige i nemir. Skrhan umorom i nesanicom. Bezmalo tri mjeseca u borbama. Mnogi vojnici izginuli; neki, njih je još više, ranjeni. A zlo tek dolazi. Iz pojedinih crnogorskih kuća izginule i po tri-četiri muške glave.
Jednog dana, dok smo bili na Cetinju, reče mi:
– Spremi se, Gaguna. Od danas ćeš sa ocem. Gdje budem ja, bićeš i ti...
To je bilo sve što je rekao. Majka Milica reče da je to dobro. Biću uz oca, da mu se nađem pri ruci u časovima umora i tuge koja ga je sve više pritiskala. Ja – srećna. Nisam ni pomišljala na opasnosti i iskušenja koja me očekuju.
(Nastaviće se)
Priredila:
Mila Milosavljević