Predsjednik vlade u Srbiji, odmah poslije pobjedničke Cerske bitke (baš krajem avgusta i početkom septembra 1914), poručio je srpskim izaslanicima u savezničkim državama da tamošnjim vladama saopšte: Srbija se brani od napada Austrougarske da bi opstala i ujedno bori da ratovanjem nastane prilika za njeno ujedinjenje sa onim Srbima, kao i svim Hrvatima i Slovencima, koji će se osloboditi robovanja Austrijancima i Mađarima.
Ovom porukom naznačen je ratni cilj Srbije i državotvorno proglašen deklaracijom usvojenom na zasjedanju Narodne skupštine u Nišu (7. decembra 1914), dakle odredbom: sadašnji rat Srbije od samog početka je borba za oslobođenje i ujedinjenje svih Srba, Hrvata i Slovenaca.
Istorijsku važnost Niške deklaracije pričom vezati i s pojavom Jugoslovenskog odbora u Parizu (30. aprila 1915); tu okupljeni Hrvati, Srbi i Slovenci, zbog rata izbjegli iz Austrougarske, namjerni su da rodoljublje posvete narodnom oslobodilaštvu. Jugoslovenski odbor nastaniće se u Londonu, imajući tu (poslije 12. maja 1915) povoljnije okolnosti za javnu djelatnost, širenje uticaja i umnožavanje pristalica i pomagača, svakako i saradnju s vladom i ustanovama Srbije.
Vlada Rusije izjavila je (25. marta 1917), prva u Antanti, da će pomagati kako bi oko Srbije bila stvorena veća država, moćna da sprečava prevlast germanstva na Balkanu.
Nesumnjivo, stupanje Sjedinjenih Američkih Država u rat protiv Centralnih sila uticalo je da srpska vlada i Jugoslovenski odbor usvoje bitno gledište o budućoj zajedničkoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca.
Članovi Jugoslovenskog odbora doputovali su na ostrvo Krf. Tu su sa srpskim ministrima ugovorili načela o državi i vladaru, o staležima društva i blagu naroda; pa su predsjednik srpske vlade i predsjednik Jugoslovenskog odbora potpisali (20. jula 1917) deklaraciju kojom se predviđa i određuje: ovlašćeni predstavnici naroda složni su da osnuju zajedničku, slobodnu i nezavisnu državu, ustavnu i parlamentarnu monarhiju s dinastijom Karađorđevića na prestolu, zvanu Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.
Ovom cilju je pogodno proglašenje (8. januara 1918) čuvenih četrnaest tačaka predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, među kojim se jednom pravo naroda na samoopredjeljenje naziva neprikosnoveno važnim.
Još bliže, tu je i načelo vlade Sjedinjenih Američkih Država, objavljeno u Vašingtonu (28. juna 1918) stavom: slovenski narodi treba da se izbave, ne podležu nasilju njemačkom i robovanju u Austrougarskoj. Znameniti srpski naučnik, visoko uvažavan u Americi, znatno je izvijestio sjevernoameričkog predsjednika o jugoslovenskom oslobodilaštvu.
Takođe, blještav spomen za pravac ujedinjenja – govorilo se, troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca – stvarno je izjava, u Parizu (3. juna 1918), vlada Francuske, Velike Britanije i Italije o pravu samoopredjeljenja svih porobljenih naroda.
Političko značenje i državotvorna važnost savezničkog priznanja prava naroda na samoopredjeljenje uopšte podstiču i duhovno osnažuju jugoslovensko oslobodilaštvo.
U Zagrebu, na dvodnevnom savjetovanju (2. i 3. marta 1918) pokretača i predvodnika narodnog oslobođenja, zaključeno je: sve političke stranke složnim radom neka stvore državu koja će obuhvatiti Hrvatsku i Slavoniju, Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju, Istru, Sloveniju i Međumurje, dakle jugoslovenske pokrajine izbavljene potčinjenosti u Habzburškoj monarhiji.
U Splitu (2. jula 1918), na saboru političara, osnovana je Narodna organizacija Srba, Hrvata i Slovenaca u Dalmaciji, usmjerena zavjetom: ovaj troimeni narod ima pravo da stvori sopstvenu državu.
U Ljubljani (16. i 17. avgusta 1918), na savjetovanju predstavnika tri glavne političke stranke, obrazovan je izborom istaknutih ličnosti Narodni svet (vijeće) za Sloveniju, Istru i Trst. Slovenački predvodnici, prvenstveno klerikali, tumače i ističu narodnosnu osobenost svojeg plemena u trojstvu jugoslovenskom.
U Sarajevu (20. septembra 1918), dvadeset i četiri istaknute ličnosti, među kojima je šest rimokatoličkih sveštenika, uručili su došavšem, glasovitom mađarskom državniku, poruku i odluku: stanovnici Bosne i Hercegovine istog su roda sa Srbima, Hrvatima i Slovencima svuda gdje žive, pa ni u savezu s Ugarskom ni vezani za Austriju, već u samostalnoj državi svojeg troimenog naroda imaće punu slobodu.
(Nastaviće se)
Priredio: Miladin VELjKOVIĆ