Da. On je postigao to što je želio. Suškova je prenebregla brak iz računa, izjavila ljubav Mihailu Ljermontovu, i saglasila se da se uda za njega. E to on uopšte nije očekivao. Jekatarina Suškova je kasnije potpuno iskreno pisala: „Prvi put kada sam vidjela Mišela poslije tog raskida, i kada mi je on rekao: Tue s un ange, preuveličava to što je on nazivao mojim požrtvovanjem. Ja sam ocijenila skoro grubim sa njegove strane ismijavanje i komentar o tome kako sam ja nepromišljeno odbila Lopuhina, kako je to za mene bijednu sirotu, bila sjajna partija, kako bih uvijek bila ukrašena brilijantima, umotana šalovima, okružena raskoši.” On kao da me je peckao i zadirkivao.
– Ja sam postupila po sopstvenom ubjeđenju i, što je važno, po vašoj želji, i zbog toga ni za čim ne žalim.
– Zar samo moja ljubav može sve to da zamijeni?
– Apsolutno sve.
– Ali ja imam tešku narav. Ja sam eksplozivan, konfliktan, zao, ljubomoran, ja moram da služim, da radim, a vi ćete provoditi život zaključani sa mojom babom.
– Ja ću sa njom razgovarati o vama, očekivaćemo vaš povratak, mi ćemo zajedno biti zadovoljne, moja plamena ljubav će shvatiti i uvažavati njenu staračku privezanost za vas.
– S moje strane to je bila mala provjera. Ja vjerujem u vašu ljubav i spremnost da me učinite srećnim. Nikada do sada nijesam bio tako srećan, jer nijesam bio voljen. Pa ipak, o svemu razmislite dobro. Nećete li nekada požaliti za Lopuhinim? On je dobar, a ja zao, on je bogat, a ja sam siromašan, ja od vas ne tražim ni sažaljenje, ni upoređenja, a sada ste još na vrijeme, i ja mogu da vas pomirim sa Lopuhinim i da budem vaš kum.
– Mišel, zar vi ne shvatate da je surovo da se podsmijavate nada mnom, i da me nagovarate da postupim protiv mog srca i moje savjesti? Ja vas volim i za mene je sa Lopuhinim sve završeno. Zašto me mučite i predstavljate se gorim nego što jeste?
– Da ne bih postupio kao ostali. Svi žele da se predstave dobrim i u njima se ubrzo razočaraju, a ja, možda, preuveličavam svoje nedostatke i za vas će biti prijatno iznenađenje kad vidite da sam bolji nego što ste očekivali.
Teško je zamisliti kako je ljubav Ljermontova uzdigla mene u mojim sopstvenim očima: ja sam se uzbuđivala u njegovom prisustvu, divila mu se, gledala ga i ne mogu da ga se nagledam, slušam ga i ne mogu da ga se naslušam. Prolazila sam kroz faze ljubomore kada su kod nas dolazile mlade djevojke (makar one bile i nakaze). Na svaku od njih sam bila ljubomorna, svakoj sam zavidjela, svaku mrzjela za svaki njegov pogled, za svaku njegovu vulgarnu riječ. Ali sam bila radosna pred mojim prijateljima, pred njima sam se ponosila njegovom ljubavlju, sa njima sam bila skoro i neučtiva, tako sam, ponekad željela da im kažem: ostavite nas ako vam je dosadno sa njim! On je moj almaz, on je ukrasio i obogatio moj život, on je moj idol, on je udahnuo besmrtnu ljubav u moju besmrtnu dušu.
U to vrijeme ja sam živjela punim, ali nemirnim životom srca i mašte i bila beskrajno srećna.”
Meni se čini, ma šta Ljermontov izmišljao, ubrzo poslije takve izjave, tobože neko od iskrenih prijatelja Suškove je napisao anonimno pismo o podmuklosti i laži Ljermontova, koji je namamljivao u svoje mreže mladu ljepoticu. Pismo je dostavljeno njenim roditeljima i Ljermontovu je bilo zabranjeno da tamo dolazi.
Uvjereni smo da je Ljermontov do kraja života, na svoj način, volio Jekaterinu Suškovu. Ali on se nije mogao sa njom oženiti bez babine saglasnosti. I to je sve. Da je on bio tako podal i pokvaren u ljubavnim odnosima sa Suškovom, zašto bi se on, kasnije, naturao da na njenoj svadbi bude kum. Priča se da je na dan njene svadbe među prvima uletio u salu za vjenčavanje i posipao tamo so da bi se supružnici što češće svađali. O kakvoj onda ravnodušnosti može biti riječi? O kakvoj podlosti i pokvarenosti? To je bila obična ljubomora. I njegove oproštajne riječi „Ja vas više ne volim, čini se da vas nikada nijesam ni volio...” suviše su literarne. Zašto joj je onda malo prije smrti poklonio portret, koji ona nije prihvatila? Zašto ga je u ljutnji pocijepao? O Suškovoj, i njihovoj uzajamnoj, ali neuspjeloj ljubavi, ostali su zapaženi stihovi 1837. godine:
Rastali smo se, ali portret tvoj/Ja na grudima svojim čuvam: /Kao blijedi zračak srećnih dana/On i sad raduje dušu moju./I novim, odanim strastima/ Ne mogu prestati da ga volim,/ Ostavljeni hram je, ipak, hram,/ Porušeni idol je, ipak, idol./
Pored toga, ako je on, tobože radi prijatelja, kojega je spasio od nepotrebne ženidbe, u Peterburgu uspostavio ljubavne odnose sa Jekatarinom Suškovom, njemu je moralo biti jasno da će to saznati njegova bivša voljena, koja mu je obećala čuvati vjernost, Varenjka Lopuhina. I da li je njemu bilo potrebno da toliko preživljava saznanje o skoroj svadbi Lopuhine sa bogatim mladoženjom Nikolajem Fjodorovičem Behmatovim, imajući u vidu da je on sam ubrzao tu svadbu svojim ljubavnim odnosima. Uzgred, to je, takođe, čisto poetsko osjećanje. Kao kod Dantea i kod drugih klasika. Ubrzo je pjesnik, iako nije mnogo stremio ka Varenjki Lopuhinoj, nije forsirao susrete, ali kad je saznao za njenu svadbu, naglo je planuo nježnim osjećanjima. I tako čitavog života. Pjesniku je bio neophodan posebni ideal u ljubavi. Svoja Laura, svoja Beatriče.
(Nastaviće se)