PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Za vrijeme vlade bana Ivana Mažuranića došlo je do pravog brutalnog obračuna sa Srbima iz Pakraca i drugih mjesta, koji nijesu krili svoja nacionalna osjećanja, koji su simpatisali pokret Ujedinjene omladine srpske, sarađivali u novosadskoj Zastavi, obrazovali društvo za sakupljanje priloga tom listu, u Pakracu osnovali Zadrugu Srba zanatlija, u prigodnim prilikama koristili srpski grb i srpsku zastavu, a u Srpskoj učiteljskoj školi u Pakracu kao nastavni predmet imali srpski jezik. Ban Ivan Mažuranić ocijenio je da su svim tim aktivnostima širene ideje srpstva, čime su unijeti mržnja i razdor „između katoličkoga i grčko-istočnoga žiteljstva”. Mažuranić je, uz to, došao do zaključka da su Srbi pomenutim djelima išli na to „da se srbskome elementu pribavi neka, s državno-pravnog gledišta, neopravdana premoć i politička prevaga u Hrvatskoj i Slavoniji”. Da se sve to ne bi desilo, osumnjičeni iz Pakraca, Karlovca, Osijeka i Daruvara su pohapšeni, a oni koji su bili zaposleni otpušteni su iz službe bez prava zaposlenja na državnoj teritoriji Hrvatske i Slavonije.
Mažuranićeva protivsrpska akcija jasno je nagovijestila pravce kojima će se kretati hrvatska politika oslonjena na hrvatsko državno i istorijsko pravo i na ustanovu „političkog” naroda. Vrlo brzo ispostavilo se da je i samo srpsko ime u Hrvatskoj predstavljalo „politički prestup”, da je sve što je srpsko trebalo iskorjenjivati da bi se stvorila etnički čista, vjerski jedinstvena – katolička – velika hrvatska država. Kakvo raspoloženje je vladalo prema Srbima kod Hrvata koji su slijedili politiku hrvatskog državnog i istorijskog prava savršeno pokazuje Politička povijest hrvatskog naroda dr Pera Gavranića. U njoj on bilježi da „danas za cielo nema nigde u Evropi među raznojezičnim narodima veće mržnje, nego što ovdje u nas obstoji među istojezičnim Hrvatima i Srbima. Ta je mržnja doduše nezgodna, ali je vrlo razumljiva. Težnja hrvatska i težnja srpska ne bori se doduše oružje u ruci, jer takve nam borbe ne bi dozvolili naši sadašnji gospodari, ali za to borba itekako obstoji, i to podmukla, potajna, gadna borba jedne eksistencije protiv druge, jednog pojedinca protiv drugog, bez počinka, bez kraja i konca. Da bi mi Hrvati imali svoju nezavisnu državicu kao Srbi, i da se ne bi trebali ni od koga bojati, buknuo bi za cielo rat između Hrvata i Srba, i taj bi svakako bio najpopularniji”.
Istorijski događaji koji su se zbili od 1941. do 1945. i od 1991. do 1993. u svemu su potvrdili ocjene P. Gavranića izrečene 1895. godine. Oba puta kada su Hrvati stekli „svoje nezavisne državice” došlo je, kako je Gavranić i predvidio, do krvavog pira u kojem su žrtve bili Srbi. Mržnja protiv njih ispoljena je tada na najbrutalniji način, ali sa jasnim ciljem: da se stvori etnički čista i što veća hrvatska država.
Poznati hrvatski vajar jugoslovenskog opredjeljenja Rudolf Valdec je povećoj grupi srpskih pisaca, slikara i vajara, koji su grupno posjetili Zagreb 1905. godine, kritikujući ekstremnu antisrpsku politiku, između ostalog, izjavio da kada bi Hrvati „dobili ma i najmanju nezavisnost državnu, sa lica zemlje zbrisali bi sve ono što nosi srpsko obilježje”. Vrijeme i događaji potvrdili su Valdecove sumorne ocjene, koje su slabo obaviještene Srbe iznenadile i zbunile.
Svjedočanstvo o netrpeljivosti prema Srbima nalazimo i u pismu Dragutina Jagića iz 1901, u kojem on, povodom sahrane kralja Milana Obrenovića u manastiru Krušedol, piše: „Da je na naše bilo, mi bi bili Milana dali mrtva `per šub` ekspedirati još dalje od Biograda, jer i mrtvi Srbi još nam čine u Hrvatskoj smetnju i svađu”. O toj za zdrav razum neshvatljivoj mržnj koja je ovladala znatnim dijelom hrvatskog društva u drugoj polovini 19. vijeka izrekla je svoj sud i dobronamjerna i humana mis Adelina Paulina Irbi, koja, kao strankinja, nije imala nikakvih razloga da pravi razliku između pravoslavnih i katolika. Povodom masovnog zatvaranja Srba u Pakracu, Karlovcu, Osijeku, Daruvaru i drugim mjestima Hrvatske i Slavonije, do kojeg je došlo u vrijeme ustanka u Bosni i Hercegovini (1875–1878), mis Irbi je napisala: „Jedini motiv tome gonjenju nalazi se u nečovječnoj mržnji Hrvata sproću Srba. Kao god što katolici u Bosni idu na ruku Turcima protiv Srba, tako Hrvati u Slavoniji idu na ruku Mađarima opet protiv Srba”.
Najveći sijači mržnje, oni koji su je uobličili u državne, nacionalne i političke programe, koji su joj dali osobine borbe između različitih rasa, Eugen Kvaternik i Ante Starčević, u hrvatskom društvu prihvaćeni su kao najveći patrioti i rodoljubi. Tim činom razdor između Hrvata i Srba duboko je usađen u njihova bića, jer dok su jedni spremni da slave i slijede pomenute korifeje, drugi s razlogom od njih zaziru, jer osjećaju teške posledice njihovog pogubnog djelovanja.
(Nastaviće se)