Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
20. jul
Ne prestajem da mislim na vas, dragi prijatelju. Ja sam vam zahvalan za pomoć i što mi i dalje pomažete da se oduprem iskušenjima, koja sam i zaslužio, mada znam da i vi sve ovo lako ne podnosite. Zamoliću vas da nastavite sa pružanjem pomoći, da nastavimo zajedno da se borimo i da ne popustimo i ne napravimo nešto, zbog čega bi se kasnije kajali.
Drago mi je što uspijevam da shvatim vašu poziciju, koja nije mnogo povoljnija od moje.
Mogu vam slobodno reći da me mrze zbog toga što sam im otvoreno rekao i javno ih razotkrio, ali su prema meni u ovoj situaciji, imajući u vidu moje godine, osjetili potrebu za nekim poštovanjem i suzdržanošću prema meni. Oni ne shvataju da će povrijediti to uzvišeno i sveto što postoji u vama i, opet otvoreno kažem, oni ne kriju svoju mržnju prema vašem dobročinstvu, ili je kriju, pokrivajući se izmišljotinama, samo da bi vas nekako okrivili.
Meni je sve to savršeno jasno i mnogo mi je žao. Ali izdržaćemo. Molim vas, pomažite mi, a i ja ću vama. Bespotrebno je da sam sebe hvalim.
L.T.
Mislim da nema potrebe da vam govorim kako mi je teško zbog prekida našeg ličnog kontakta, koji nam je neophodan. Takođe je suvišno da pravdam situaciju da se sve ovo dešava zbog mene. Da vas malo utješim, mislim da je ovo bespotrebno, da je sve ovo privremeno i da će brzo proći ovo bolesno stanje. Za sada ćemo se dopisivati. Ja neću kriti moja i vaša pisma, ako neko želi da ih vidi. Moj dragi Aleksandar Borisovič prenijeće vam sve pojedinosti koje su se dogodile u toku jučerašnjeg dana. Sinoć sam bio raspoložen cijelo veče. Sada razmišljam kako da pripremim moj odlazak kod Tanje. Što se tiče zdravlja, stanje se popravlja.
Prenesite pozdrav Galji. Neprijatno mi je da pišem uobičajene fraze, koje pišu na kraju pisma i jednostavno ću se samo potpisati.
Lav Tolstoj, jutro 26. jula
Juče sam razgovarao sa Pošom i on mi je otvoreno rekao da sam ja glavni krivac što sam dozvolio da testament bude sačinjen tajno. Trebalo je to uraditi javno, imao sam obavezu da obavijestim one kojih se to ticalo, ili da ostavim sve kako je bilo – da ništa ne diram. I on je sasvim u pravu, ja sam postupio loše i zbog toga ja sad ispaštam. Loše je zbog toga što sam to radio tajno, pretpostavljajući da će naslednici napraviti nešto ružno i, zasigurno, moja greška je i u tome što sam testament sačinio koristeći obrazac državne ustanove koju ja nijesam priznavao. Sad mi je sve savršeno jasno, to šta se sada dešava, za sve sam samo ja kriv. Trebalo je ostaviti sve kako je bilo i ništa ne dirati.
Ipak, lakše mi je kad znam da se loše osjećam zbog svoje krivice. Mislim da je najbolje da sada ništa ne preduzimam, iako mi je ova situacija nepodnošljiva.
Eto šta sam ja juče 2. avgusta zapisao u svoj „tajni” dnevnik i to vam prenosim, dragi moj Vladimire Grigorjeviču, znajući da je i vama važno sve, to šta je važno i meni.
L.T.
7. avgust
Sjedim u bašti (sad ne mogu ništa da pišem), razmišljam o vama i evo hoću da vam napišem pismo, jer ne znam da li bih uspio kasnije da vam se javim. Nemam šta da vam kažem novo, a da vi ne znate. Samo ću vam reći ovo, pomalo me je stid i neprijatno, a ujedno i smiješno da ja vas izbjegavam, ali ne mogu i ne umijem ništa drugo da preduzmem. Meni je žao nje, a i ona, sigurno, sažalijeva mene, pa bi mi bilo neprijatno da samo vodim računa o sebi i time povećam njene patnje. Iako sam umoran, u suštini ja sam dobro, tako dobro, jer to, šta me je zanimalo iz okruženja, sada me uopšte ne interesuje.
Juče ujutro sam se izrazgovarao sa Koroljenkom i mnogo mi se svidio. Ostao mi je u duši taj mladi čovjek iz Jaroslavlja.
Pišite! Oprostite, dragi prijatelju. Pozdravite Galju i porodicu.
12. avgust
Pišem ti na papirićima, zato što se nalazim u šumi, u šetnji. Cijelo veče, a i od jutros razmišljam o vašem pismu. Vaše pismo je pokrenulo u meni dva važna osjećanja: odvratnost prema tim pojavama grube bezosjećajnosti, koju ja nijesam vidio, ili sam vidio, pa zaboravio i ogorčenje i kajanje, sa kojim sam vam nanio bol zbog mojih potreba.
Zaključke koje sam naveo u pismu da Pavel Ivanovič nije bio u pravu, a ni ja takođe, složili smo se da su ispravni, a što se tiče vas, vaš rad u potpunosti opravdavam. Ja, ipak, nijesam zadovoljan svojim radom, osjećam da se to moglo uraditi i bolje, iako mi nije jasno kako. Sada se više ne kajem što sam to uradio, u stvari što sam napisao taj testament, već mogu biti samo zahvalan vama i vašem učešću u ovom poslu. Sad odoh da sve ispričam Tanji i to mi čini zadovoljstvo.
Lav Tolstoj(Nastaviće se)