Piše: dr Radoslav T. Stanišić Filmski i TV reditelj
Otuda se on ne obazire na način filmskog izražavanja koji je dvadesetih godina važilo kao pravilo, nije vodio mnogo računa o vremenu, prostoru, dužinama pojedinih kadrova, kondenzovanosti drame niti onoj potrebi da se osvjetljavaju samo najznačajniji trenuci u razvoju priče. Za sve što prikazuje potrebno mu je nevjerovatno mnogo detalja i ma koliko da je tvrdio da se film razlikuje od romana i da slike ne mogu da obuhvate sve ono što nailazimo u obimnim tomovima čuvenih djela, često je zapadao u tu bogatu romansijersku naraciju nastojeći da upravo tako detaljnim zapažanjima dođe do sugestivnosti koja će biti istovremeno i njegov način mišljenja i razmišljanja. Svaka njegova sekvenca je potpuna cjelina sa identitetom, pa u njoj možemo jasno da raspoznamo i stil i želje a i simbole kojima se predstavlja Štrohajm. Svaka činjenica za njega je istovremeno istina koja provocira duboko u čovjeku različita raspoloženja i stanja i na njemu je da ih što adekvatnije predstavi. Od snage utisaka do kojih tako dolazi zavise gradacije same radnje, selektivnost u kazivanju i definisanje ličnosti. Ne iznenađuje što uvijek polazi od određenih tema, bilo da je riječ o vječnim odnosima muškaraca i žene, životu kao iskušenju, nathrvavanju polova, pokoravanju, sebičnosti, otuđenosti, nezadovoljstvu, propalim iluzijama, ispaštanju grehova, robovanju prošlosti, lažnim iluzijama ili varljivim osjećanjima nade. Ličnosti koje smo upoznali u „Slijepim muževima”, „Luckastim ženama”, „Vrteški” i drugim filmovima nisu nimalo srećne. U svim ovim filmovima, a naročito u „Pohlepi” suočavamo se sa samoispovijedanjem.
Niko od njih, čak i kada to želi, ne može da dosegne do zadovoljstva i za njih je život, bez obzira na materijalna dobra, uvijek pakao iz kojeg izlaza nema.
O pohlepi kao smrtnom grijehu napisane su mnoge stranice, a možda je najbolju definiciju dao Erih From: „Pohlepa je rupa bez dna koja iscrpljuje čovjeka u beskrajnom pokušaju da zadovolji svoje potrebe, bez konačnog zadovoljstva”. Ma kako bila mlada, nedovoljno iskusna i željna života, Trina se prapušta svojoj ravnodušnosti i nezadovoljstvu i potpuno mijenja svoja osjećanja, a time i samu prirodu i sve više pokušava da nađe smisao života u onom na šta do ovog braka nije ni mislila. Postaje mrzovoljna, ne pokazuje više nikakav interes za nježnost prema mužu i svoje razočarenje pretvara u potpunu otuđenost. Kada joj se slučajno desi da na nekoj lutriji dobije nešto novca hvata se za njega kao za nekakvo spasenje i potpuno se identifikuje sa strašću kojom ubjeđuje samu sebe da je jedini smisao života imati novac, čuvati ga i uživati u njegovom posjedovanju. Imanentno za pohlepu je – potpuno odsustvo saosjećanja za druge. U centru su samo zavisnik i njegove potrebe, sve ostalo nema značaja.
Ta opsesija se razvija progresivno, čini je potpuno neosjetljivom na realnost.
U takvoj situaciji sasvim je prirodno što čovjek, kakav je Mek Tig, gubi individualnost, sigurnost a zatim i posao. Koristeći svoja poznanstva u lokalnim vlastima, Markus uspijeva da upropasti prijateljev posao i da ga gurne u sunovrat pijanstva i nasilja nad ženom. Trina izvor zadovoljstva nalazi u dobitku na lutriji, sa mužem živi u bijedi, a zlatnike čuva. Jedna od najčuvenijih scena iz filma upravo je ona kada Trina liježe sa svojim zlatnicima u krevetu milujući ih sa izraženom erotskom konotacijom. Štrohajma, kao i u njegovim ranijim filmovima, ovdje interesuje odnos polova koje istražuje sa psihološkom pristrasnošću a često i naturalističkom otvorenošću, tako da zapravo među njima i nema prave ljudske komunikacije ni ljubavi.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.