Piše: dr Radoslav T. Stanišić Filmski i TV reditelj
Njegova osjećanja su potpuno prigušena i svako od tih bića reditelj posmatra kao određenu psihološku realnost. Ovdje su, kao i u drugim filmovima, u pitanju dvije ličnosti – Trina i Mak Trig, ali, razvijajući svoje teze, Štrohajm neprekidno asocira i na mnoge druge nesrećne supružnike. Dokazujući da prave komunikcije među ljudima nema i da tu društvo igra sasvim određenu ulogu, on izoštrava svoju kritičnost u posmatranju. Isti princip je već primijećen kod kompozicije „Slijepih muževa” i „Luckastih žena”. Čovjek sam po sebi može da bude i nezadovoljan vlastitom situacijom, ali se pod određenim društvenim okolnostima javlja njegovo osjećanje krivice i jačaju podsticaji za konfliktne situacije.
To Trinu udaljuje od muža i oni postaju dvije osobe koje ne samo što nemaju ništa zajedničkog već se povlače u potpuno neprijateljske pozicije. Reditelj želi da psihološki pripremi i gledaoca na konflikt koji završava time što Mek Tig ubija svoju ženu i sa njenim novcem bježi prema kalifornijskoj Dolini smrti. Kada je na red došlo snimanje scena u Dolini smrti, Štrohajm je cijelu ekipu odveo u tu pustinju i snimao na plus četrdeset. Kamere su se toliko pregrijavale da su morali da ih umotavaju u mokre peškire ne bi li ih rashladili. Prvobitna verzija filma trajala je skoro devet sati. To je bila iscrpna rekonstrukcija romana Franka Norisa. Roman je napisan po istinitom događaju iz San Franciska iz osamdesetih godina XIX vijeka. Priča je o Mek Tigu, kome lažni doktor pomogne da pobjegne iz malog rudarskog rodnog grada u Sjevernoj Kaliforniji i koji postaje zubar u San Francisku. Tamo upoznaje Trinu (Zasu Pits) u koju se tokom nezaboravne jezive scene bušenja zuba zaljubljuje.
Kao i u ostalim filmovima u dramaturškoj konstrukciji, i ovdje postoji treći, čovjek koji je nekada bio u prijateljstvu sa Trinom, prati Mek Tiga i pokušava da ga uhvati. Njegov najbolji prijatelj i rival u trci za Trininu ljubav, Markus (Jean Hersholt) dopušta mu da se oženi Trinom ali mijenja mišljenje kada Trina dobije na lutriji. Taj dio filma, u kome su obojica već u domenu smrti, izuzetno je snažan, u njemu dolazi do izražaja ogoljela brutalnost, dok na kraju obojica zajedno ne umru od žeđi. Ma koliko da se Štrohajm žalio da ovo što posmatramo nije ni izdaleka sve ono što je on snimio – dobija se impresivna slika o filmu prepunom realizma, koji se iz scene u scenu pretapa u naturalističko razgolićavanje ljudskih instinkta, njihovo oslobađanje od racionalne kontrole i pokazivanje unutrašnje vulgarnosti i okrutnosti, kako bi se došlo do saznanja da čovjek u određenim okolnostima sam izobličava svoje postupke i da se do njegove suštine preko njih jedino i dolazi. Štrohajm se nije mnogo obazirao da li će njegova viđenja biti razumljiva publici, hoće li u svemu biti određene mjere i da li će sam sadržaj dovoljno da komunicira sa svijetom. On je jednostavno bio opsjednut određenim raspoloženjima i od njih polazio ka stvaranju ove teške psihološke drame pune dubokih ponora. Nastojao je da u čovjeku osvijetli i one najtamnije strane, da stvori određene tipove i da u tom miješanju strasti prvo pokaže pukotine u čovjekovoj psihi a zatim da kroz njih uđe da bi iskazao posledice do kojih dolazi. Zanimljivo je da je čak i u naturalističkim viđenjima išao za svojim mislima, tako da su mu se činile sve stvari podjednako važne.
Ako je ponekad i dopuštao izvjesne stilizacije, onda su one periferijskog značaja, periferne motivacije i više da naglase osnovne likove u njihovoj konačnosti.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.