Piše: dr Radoslav T. Stanišić Filmski i TV reditelj bangorski@t-com.me
U toj projekciji sopstvene svijesti Štrohajm je nastojao da mu svaki kadar bude krajnje osmišljen da ne bude ničeg nevažnog ili usputnog u kompoziciji. Otud velika pažnja dekoru, kostimima, faktografiji, ali opet da se ne ilustruje roman već pretoči u živo filmsko zbivanje koje će biti izraženo jednim efektnim, silovitim, ponekad i grubim ali strasnim filmskim jezikom. Tako smo dobili filmsko djelo čiji svaki fragment ima puni identitet i po kome možemo da protumačimo cijelo ovo djelo. Uostalom, po mnogim kritičarima osrednji roman je do te mjere dopunjen i nadograđen da je film daleko sadržajnije i bogatije ostvarenje.
Svodeći svoju pažnju na ono što mu se činilo bitnim, išao je od jedne misli do druge i tako stvarao svoju predstavu o Ijudskoj egzistenciji osamljenosti i nemoći. U tom pogledu ovaj film je po svojoj strukturi daleko vredniji od mnogih drugih — to je cio sistem vizuelnih poruka koje se u grčevitom pokretu približavaju svojoj sopstvenoj suštini. Izvjesni fragmenti djeluju kao nastavak ili proširenje osnovne ideje, svaki kadar sadrži svoju mjeru autentičnosti. To su ne samo djelovi jedne cjeline već i stanja tako složena da uvijek izražavaju sve rediteljeve želje pa i djeluju kao hologram. Film nije kompromisan niti se obazire prema konvencijama, pravi gotovo psihopatološku analizu stvarnosti, ispituje instinkte i sve ono što obično ne ulazi ni u literaturu ni filmsko stvaralaštvo. To je film na marginama iluzija i u domenu potpunog ništavila sa gorkom ironijom prema prljavštini, zlu i svemu onome što u američkom društvu obezvređuje ljudsku prirodu. Ironičnost je ovdje upravo bitna za odnos reditelja prema svijetu i ona ga pomjera prema isključivosti i negaciji same realnosti.
Film sa toliko mučnine nije mogao da naiđe na simpatije producenata i njihove cenzure, ali je i u ovako skraćenom obimu nadživio svoje vrijeme i ostao kao prava umjetnička vrijednost i svjedočanstvo o jednom izrazitom i velikom talentu i njegovoj kreativnoj snazi da se sa ovakom ubjedljivošću stvori jedan zatvoren svijet. Zbog toga se ovo djelo razlikuje od mnogih drugih koja su stvorena u doba bezzvučnog filma. U filmu je prikazan uticaj novca na čovjeka u kome, vremenom, pohlepa postaje strast, i koji se postepeno izobličava. U tom procesu karakteroloških promjena likova vrijeme igra glavnu ulogu i postaje posebna dimenzija filma, zgusnuto filmsko vrijeme koje predstavlja cio ljudski život.
Time je u filmu potpuno razbijeno jedinstvo vremena. Nijemi iliti bezzvučni film je na tome naročito insistirao, isto kao i na razbijanju jedinstva prostora, čime se suprotstavljao pozorištu. U svom izvornom obliku, bezzvučni film „Pohlepa”, Eriha fon Štrohajma, trajao je između osam i deset sati, ali je protiv rediteljeve volje skraćen na dva i po. Originalnu verziju vidjelo je svega dvadesetak ljudi, koji su svjedočili da su vidjeli film koji će biti jedan od „najvećih filmova ikada snimljen”. Naime, prijatelj je Štrohajmu pomogao da film svede na osamnaest rolni koje su trajale otprilike četiri sata, ali odmah posle toga studio mu je oduzeo materijal i dao svom potrčku da ga premontira na 140 minuta. Čak i ta verzija koju je Štrohajm okarakterisao kao „sakaćenje mog iskrenog rada od strane MGM” posjeduje snagu i zanimljivost i duboko je uznemirujuća. Godine 1999, filmski restaurator Rick Schmidlin pustio je u distribuciju verziju od četiri sata izvršivši rekonstrukciju prema originalnim fotografijama sa snimanja i prema belješkama samog Štrohajma.
Mnogi značajni časopisi, koji se bave istorijom i estetikom filma, svrstali su ovaj film među deset najboljih filmova svih vremena.
KRAJ
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.