- Preveo: Slavko K. Šćepanović
Ja pravim neponovljivi zaokret: – Da sam ja kao Vera Redlih, ja bih Vam čitavu dramu izrectovala. Ovako što da radimo. Vi ste zaboravili, a ja loše čitam
Stahovič Mčedelevu: – O–o–o! Ja nijesam znao kako su ovi pjesnici čudni! Tako smo se i rastali.
Od marta prošle godine ništa ne znam o Serjoži. Nijesmo se vidjeli od 18. januara 1918. godine. Kada, gdje i kako smo se vidjeli ispričaću, možda, kasnije. Sad za to nemam snage. Živim sa Alom i Irinom u Borisoglebskom sokaku. Ali je šest godina, a Irini dvije godine i sedam mjeseci. Živimo u potkrovlju. Hleba nemamo, brašna nemamo. Čitava rezerva hrane su nam nekoliko krompira koji su ostali komšijama... Hranimo se onim što nam poklone susjedi. Supruga obućara Granskog, mršava, tamnooka žena, crvenog i napaćenog lica, majka petoro djece, poslala mi je po najstarijoj kerki, blok za ručak, jer je tog dana jedno njeno dijete pošlo na ručak u dječji zavod. U isto vrijeme je za Alu poslala „kolačić”. A gospođa Goljdman, susjetka koja živi u stanu ispod nas, majka troje djece, povremeno je djevojčicama slala supu, a juče mi je, po treći put, pozajmila hiljadu rubalja. Još jedna susjetka, malešna, izmučena poslovima, djecom i drskim mužem, jevrejskim trgovcem, pomaže mi čim može, krijući od muža. Pomažu mi i drugi susjedi, iako su, manje – više, svi sirotinja. Sjete se da postojim. Donesu hleb i šibice.
Alino pismo Sejoži (25. novembra 1918. godine): Dragi tata, Ja tako volim da Vam pišem. Često Vas tražim očima po sobi, tražim vaše radosno lice, ali uspijevam da vidim samo vaše fotografije. Pa i one u mojim očima oživljavaju, jer ih ja pažljivo gledam. Meni se sve čini da ćete iz mračnog ugla izaći Vi, sa vašim nježnim ,dragim licem. Osluškujem svaki šum: česmu, auto, ljudski glas.
Meni se čini, ili pričinjava, da sve oživljava i ispravlja se kada ga ja gledam. Ja se Vas stalno sjećam i beskonačno ću se sjećati. Preda mnom je cijeli nebeski svod sjećanja. Ja veoma volim riječ „svod”. Meni se čini da postoje ljudi koji žive u tom svodu i nikada neće nestati u oluji.
Ja po našoj sobi hodam u jesenjoj žutoj haljini. Vaš život, lijepi moj tata, je ogromni nebeski svod sa velikim zvijezdama. A nad Vašom glavom je Zvijezda pravde. Ja se pred Vama klanjam do same zemlje.
Dragi tata, Mi smo jedne večeri šetali, i ja sam pogledala u nebo. Meni se učinilo da se ono okreće u krugu. Veoma sam se uplašila i kazala to mami. Mama je rekla da se nebo, stvarno, okreće. Meni se to činilo strašno. Na ulici nije bilo nikoga i ničega osim nas. I mutnih lampiona. Mama mi je rekla da se ne treba plašiti zvijezda, nego da ih treba prihvatati kao svoje prijatelje. Pribrala sam se i mi smo mirno nastavile da šetamo. Sada se ja ničega ne bojim. Oslanjam se na maminu ruku. Ljubim Vas cijelom dušom i srcem.
Vaša Ala Pričam Baljmontu da sam izgubila glas: – Znate, mora da me je Bog kaznio zbog toga što sam mnogo pričala. U toku čitave dvije nedjelje nijesam mogla da izgovorim ništa osim glas „I”. Ni „A”, ni „O”. Samo „I”. Tada sam ja shvatila da tim glasom počinje ime nekog Ivana, kojega ja nikada nijesam imala. Rekla sam to Baljmontu, a on je munjevito reagovao: „Pa naravno. I imala si ga. To je Ivan Carević!” Sanjam ja, jedne noći, da je pod u mojoj sobi okruglog oblika i sav ispucao. Tačno sam predosjetila da će mi doći u posjetu neko Veliki. Dovela sam svoju sobu u red, kako bi pristojno izgledala. U tom trenutku čulo se kucanje na vratima i ona su se sama otvorila. Ušao je Veliki. Ušao je Hrist Spasitelj. Ja sam ćutala. On je sjeo na stolicu i tužno me gledao. Ja nijesam htjela da sjednem, nego sam stojala i rukama pokrila lice. Čim je ušao Spasitelj, soba se ispunila krstovima, mačevima i raspećima.
San se ne prekida, ali ja vidim kako Hrista vode na raspeće u trnovi vijenac. Tada sam ja zgrabila krst i mač, i pošla za njima. Hristos je nestao, ali su njegovi neprijatelji još išli i tražili ga. Ja sam kroz prozor ugledala rijeku...
Stiže zima 1919. godine. Ja osjećam da nikome više na ovom svijetu nijesam potrebna, osim Ali i Serjoži, ako su još živi. Ja odlično shvatam da će brzo doći dan kada ću potpuno prestati da pišem stihove. Razloga za to je više: Prvo, ne osjećam nikakvu potrebu da ih više pišem; Drugo, stihovi, kao i svako stvaralaštvo, su samopotvrđivanje i – sreća. A ja sam sada daleko od svakog samopotvrđivanja.
Treće, sada sve lako leti, i moje bilježnice mogu lako poletjeti. I zašto bih u njima nešto zapisivala? Četvrto, ja sam izgubila upravljač. Jedan talas spira drugi. Uzmimo kao primjer stihove o anđelima: „Anđeli su slijepi i gluvi”. I kuda dalje? Gotovo je! Kraj! Zavladao je haos! Jedan lik istiskuje drugi! Slučajnost rime me odvodi hiljadu milja od onoga što sam ranije htjela. Sada su drugačiji stihovi u modi. Rzultat: ostavljam čisti list! Zatvaram oči pred svačim; Peto, to što bih još imala da kažem, svijet će sam sebi kazati...
Marina Cvetajeva je 31. agusta 1941. godine, u Eabugi, na rijeci Kami, izvršila samoubistvo, ostavivši devetnaestogodišnjem sinu Georgiju – Muru ceduljicu sa sledećim riječima oproštaja: „Murliga! Oprosti mi, ali dalje bi bilo sve gore. Teško sam bolesna. Ja više nijesam ja. Volim te bezumno. Shvati da nijesam mogla više živjeti...”KRAJ