Odlaskom kralja Milana i kraljice Natalije iz Srbije mladi vladar je ostao sam u Dvoru. Iz vladalačkog doma njegovi roditelji ponijeli su sa sobom i sve vrednije stvari. Kralj Aleksandar bio je okružen samo onima koji su mu, prema mišljenju njegovog oca, mogli biti od pomoći i nadzirati ga u obrazovanju i vaspitanju. Kasnija pritvornost, koja je isticana kao najizrazitija osobina kralja Aleksandra, nastala je u vrijeme odrastanja, u atmosferi stalne borbe roditelja oko uticaja nad sinom. Kraljica Natalija je opisujući u „Uspomenama” povratak sa Jalte u Beograd 1887. godine dobro zapazila u kakvom se procjepu nalazio njen jedinac: „Dovode mi zatvorena kola, mada sam ja tražila otvorena, a kako to Milan nije predvidio, vidjeh kako nam prilazi dvosjed, u koji se nekako smjestismo svi troje. Pošto nijedno od nas nije mršavo, jadnom Saši nije bilo udobno između nas dvoje. Skoro da je to bila alegorija onoga što će uslijediti u njegovom životu”. U literaturi je zabilježeno mnogo primjera Aleksandrove, za njegove dječačke godine gotovo nevjerovatne, ravnodušnosti i hladnoće. Mnogi nestašluci kasnije su tumačeni kao znak izvitoperenosti njegovog karaktera. Kralj Aleksandar je tvrdio da su se otac i majka borili za njegovu naklonost više zbog učvršćivanja svog položaja, nego iz roditeljske ljubavi.
Roditelji i prije zvaničnog razvoda braka nijesu bili saglasni u mnogim pitanjima koja su se ticala budućnosti njihovog sina. Oko vaspitanja su se neprestano svađali. Postojalo je uvjerenje da je kralj Milan, kao prvi učitelj, svom sinu ulio dozu političkog pesimizma, koji je razbio sve iluzije o razlozima za povjerenje, vjernost okoline prema vladaru, a potencirao sumnju u iskrene motive vladarskog okruženja.
Način vaspitanja i obrazovanja nije bio jedini razlog za dalje sukobe kraljevih roditelja. Sinovljeva ženidba takođe je bila predmet sporenja i nadmudrivanja između kralja Milana i kraljice Natalije. Ženidba vladara bila je politički čin, a povezivanje sa nekim od stranih dvorova imalo je značaja i za cjelokupnu spoljnopolitičku orijentaciju zemlje. U Srbiji je postojalo uvjerenje da je pravi trenutak da se ispravi greška, koja je počinjena ženidbom kneza Milana sa Natalijom Keško. Tada je propuštena prilika za povezivanje srpskog dvora sa nekom značajnijom evropskom vladalačkom kućom. Osim toga, kraljica Natalija i kralj Milan, nisu rođeni na prestolu i odnjegovani u duhu ispravnog shvatanja vladarskih dužnosti. Vjerovalo se da bi kralj Aleksandar ženidbom sa princezom koja bi bila spremna da „svaki coup de canif dans le contrat de mariage ne vješa na velika zvona”, izbjegao nesporazume te vrste.
Namjera kralja Milana da sina oženi njemačkom princezom i Natalijina potraga za Ruskinjom, bila je u osnovi pokušaj da se na stranom dvoru nađe podrška u međusobnoj borbi i iskoristi za sopstvene političke kombinacije. Vezivanje za Austrougarsku poslije 1878. godine bilo je jednim dijelom iznuđeno zbog politike Rusije na Balkanu, ali je predstavljalo i rezultat kraljeve naklonosti. On je morao da bira između zaštite sjevernog susjeda, održanja ličnog režima, birokratske uprave i stajaće vojske ili radikalske prevlasti, koja je značila nekakvu neizvjesnu srpsku varijantu parlamentarnog života, lokalnu samoupravu i narodnu vojsku, uz prevlast ruskog uticaja. Kraljica Natalija je vrlo rano pokazala interesovanje da se srpski dvor orodi sa ruskim, ženidbom kralja Aleksandra sa nekom od ruskih princeza. Ispitivanje terena započelo je još 1887. godine kada je Aleksandar imao jedanaest godina. Ruski car je diskretno uputio na grčke i crnogorske princeze. Ovakav stav bio je samo izgovor kojim je prikrivena nezainteresovanost ruskog dvora za predlog kraljice Natalije.
Kraljeva nezainteresovanost za ženidbu išla je u prilog planovima kraljice Natalije. Ona je tokom 1895. godine, zajedno sa arhimandritom Nićiforom Dučićem i Valtazarom Bogišićem, tadašnjim ministrom pravde u crnogorskoj vladi, predano radila da se kralj Aleksandar oženi kneginjom Ksenijom. U plan je uputila, u početku, jedino još kralja Aleksandra. Prema Stojanu Novakoviću bila je krajnje uzdržana, ne saopštivši mu svoje namjere sve do avgusta 1896. godine. Ali je zato prijateljima, radikalima Savi Grujiću, Mihailu Vujiću i Đorđu Simiću, u januaru 1896. godine kazala da bi svaka druga djevojka, osim crnogorske kneginje, smatrala da gubi dolaskom u Beograd. Natalija je u maju 1896. godine došla u Beograd da bi prisustvovala posjeti kneza Nikole.
Otopljavanje odnosa između Beograda i Cetinja započeto je 1896. godine. Na Cetinju se smatralo da je misija generala Milovana Pavlovića, u januaru iste godine, imala za cilj prosidbu kneginje Ksenije. Knez Nikola je bio upoznat sa djelanjem kraljice Natalije, Dučića i Bogišića. Odmah po odlasku generala Pavlovića sa Cetinja, vijest o vjeridbi je sa crnogorske strane demantovana. Knez Nikola je smatrao da bi ga povezivanje sa Obrenovićima dovelo u nemoguć položaj prema Karađorđevićima. Protiv udaje kćeri za srpskog kralj bila je i kneginja Milena.
(NASTAVIĆE SE)