-Priredio: Miladin VELjKOVIĆ
Ljubav prema Dragi probudila je u kralju Aleksandru želju za stvaranjem potomstva i porodice. On je bio time opsjednut. Iz prepiske saznajemo kako je želja za djecom narastala iz godine u godinu. Aleksandar tokom 1897. godine, dok se među njima prilike još nisu ustalile, nije često pominjao djecu. Kada je veza postala stabilna i uhodana, njegova želja je postala glavna tema prepiske, a vjerovatno i njihovog odnosa. U junu 1898. godine pisao joj je: „Što bi volio, ljubavi, tu našu bebicu, što bih bio srećan da čujem da mi nisi sama, nego da osjećaš kucanje jednog malog stvora, koji je proizvod naše ljubavi”. Bio je toliko zanesen da joj je, jednom prilikom, poklonio figuru rode. Teško je nazreti da li je kralj pritom pomišljao na rađanje vanbračnog djeteta, što je manje vjerovatno, ili je planirao brak. Prema riječima Slobodana Jovanovića, Aleksandar nije bio upućen u Dragine zdravstvene probleme zbog kojih ona nije mogla da ostane bremenita. Međutim, sudeći prema pisanju koje je kralj uputio jednom pariskom ljekaru, Aleksandar ne samo da je bio upoznat sa njenim stanjem, nego ju je i nagovarao da ode na liječenje.
Kraljeva okolina je, upravo u vrijeme kada je Aleksandar ostvario svoju prvu, pravu i potpunu ljubavnu vezu, bila sklona da sumnja u njegovu sposobnost da ima potomstvo. Prema tvrđenju Vladana Đorđevića, sa medicinske tačke gledišta, kralj je patio od „male, lako otklonjive anomalije”. Radilo se o fimozi, koja prema njegovom mišljenju, iz nerazumljive diskrecije u odnosima između oca i sina, nije na vrijeme otklonjena. Kraljevi problemi u odnosima sa ženama bili su predmet razgovora među ministrima tek obrazovane Đorđevićeve vlade. Mislilo se da je kraljeva privrženost Dragi uzrokovana upravo njegovom nesposobnošću da ima odnose sa drugim ženama. Vukašinu Petroviću je rekao da samo sa njom može biti srećan. Sumnje su išle toliko daleko da se mislilo da je kralj nesposoban da „vrši bračnu dužnost”. Prema pismima koje je Aleksandar uputio Dragi od decembra 1897. do jula 1900. godine, ovakve tvrdnje ne stoje. Svjedočanstva ove vrste samo donekle otkrivaju razloge njegove velike vezanosti za Dragu. Kralj je bio u godinama kada je psihička nestabilnost, nastala u djetinjstvu, mogla imati posledice na cjelokupan emotivni život. Aleksandar je teško, poslije početnih neuspjeha, mogao biti oslobođen od pritisaka te vrste. Zagazivši duboko u vezu sa Dragom, vjerovatno da nije više ni bio zainteresovan za slične „izlete”.
Neuspjesi Srpskog dvora da se ženidbom kralja Aleksandra poveže sa nekim od većih dvorova u Evropi bili su, spolja gledano, posledica neriješenih odnosa između kraljevih roditelja. Eho njihovih rasprava učinio je da evropske vladalačke kuće gledaju sa nepovjerenjem na stanje u Srbiji i budućnost dinastije. Borba za uticaj i prestiž nad sinom između kralja Milana i kraljice Natalije, koja je trajala od 1889. do 1900. godine, ostavila je dubokog traga na političke i društvene prilike u Srbiji. U takvim okolnostima lako se moglo dogoditi da kralj Aleksandar poželi da svoju prvu mladićku strast pretvori u trajnu vezu i brak. Koliko god se ta njegova želja kosila sa ispravnim shvatanjem vladarskih dužnosti, ona je u isto vrijeme bila put njegove emancipacije od roditelja, koju je skupo platio. Od 15. jula 1900. godine, kada je povjerio svoju namjeru da se oženi Dragom generalu Ljubi Lešjaninu, maršalu Dvora, i Vojislavu Veljkoviću, sekretaru, pa do noći između 23. i 24. jula, kada je konačno sastavio vladu Alekse Jovanovića, kralj je prošao kroz pravu paljbu ubjeđivanja da odustane od svoje odluke. Najbliži ljudi su pokušavali da mu dokažu koliko je Draga Mašin neprikladan izbor. Ubjeđujući potencijalne ministre i ljude bliske Dvoru u valjanost svoje namjere, kralj im je iznosio pojedinosti njihove veze. I kasnije, kada su mnoge deputacije dolazile da čestitaju kralju i „svijetloj vjerenici”, on je, sad već probranijim riječima, objašnjavao razloge za taj brak. Svjestan svih prepreka koje su se pojavile, osjetio je potrebu da se pred drugima pravda. Ispovijedao se u nadi da će uspjeti da ubijedi okolinu u ispravnost svoga izbora. U tim trenucima nije se ponašao nimalo kraljevski, jer je dopustio da njegova okolina, političari, pa i svijet na ulici, budu upućeni u najintimniji dio njegovog života.
Proklamacija o vjeridbi objavljena je u „Srpskim novinama” 21. jula 1900. Kralj je, tek poslije vjeridbe, uvažio ostavku vlade. Đorđe Stevanović, ministar pravde i Živan Živanović, ministar narodne privrede, morali su da pristanu na ministrovanje u novoj vladi. Izgledalo je da je kriza prošla. Kralj je u noći između 20. i 21. jula imao u rukama depešu kralja Milana, koji je, ne odobravajući brak svoga sina, podnio ostavku na položaj komandanta Aktivne vojske. Milan je nekoliko dana kasnije, zvanično razriješen dužnosti. Osim toga, te noći je obrazovana vlada Nikole Hristića.
(NASTAVIĆE SE)