- Priredio: Miladin VELjKOVIĆ
Trogodišnja vladavina Drage i Aleksandra bila je ispunjena velikim nespokojstvom, koje je pred prevrat preraslo u istinski strah. Kraljica Draga se požalila da je najviše od svega mučila neizvjesnost u pogledu predstojećih događaja. Kraljevski par bio je u to vrijeme gotovo svakodnevno obavještavan o postojanju zavjere u vojsci. Čarikov je, u izvještaju vladi u Petrogradu, javio da je kralj svake večeri sam provjeravao da li su vrata dvora dobro zaključana.
U literaturi je čin ubistva kralja Aleksandra i kraljice Drage u noći između 10. i 11. juna 1903. godine detaljno opisan i poznat. Beogradom su prvih dana, sudeći prema izvještajima koje je Laza Kostić slao jednom pariskom dnevnom listu, kružile fantastične priče o ubistvu i poslednjim časovima kraljevskog para. One su najviše govorile o kolektivnom stanju duha u srpskoj prestonici poslije Prevrata. Kostić je, navodeći mnoge verzije o događaju, prenio i tekst iz „Srpske zastave” prema kome su kralj i kraljica ubijeni u međusobnom sukobu. Aleksandar je, navodno, htio da „otjera” suprugu. Ona je pozvala u pomoć prijatelje, a Šesti puk se tu našao da spasi kralja. U opštem metežu kralj i kraljica su poginuli.
U novije vrijeme prihvaćenu sliku o ovom događaju izmijenilo je nekoliko pojedinosti. Glavni zavjerenički odbor donio je 9. juna 1903. godine odluku da se kralj i kraljica ubiju naredne noći. Poslije višečasovnog bezuspješnog traganja u dvoru za kraljevskim parom, probuđen je general Laza Petrović, kraljev prvi ađutant. On nije otkrio zavjerenicima gdje se nalaze Aleksandar i Draga. Odugovlačio je sa oblačenjem. Na njegovo pitanje šta žele od kralja, zavjerenici su odgovorili da zahtijevaju da udalji kraljicu; poželio im je uspjeh. Laza Petrović je, tumarajući po mračnim prostorijama Dvora sa zavjerenicima, ponavljao da ne zna gdje su kralj i kraljica. Tada su se začuli pucnji iz dvorskog parka i kraljičin jauk; ranio ju je oficir iz parka kada se pojavila na prozoru i molila za pomoć. Zavjerenici su poslije toga odmakli zavjesu i otkrili vrata koja su vodila u garderobu. Razvalili su ih i ugledali kralja i kraljicu, koja je bila ranjena u lijevo rame.
Ruski poslanik Čarikov, koji je pratio događaje iz erkera svoje sobe, poslao je vladi drugačiji prikaz događaja. General Laza Petrović ubijen je prije otvaranja tajnih vrata. Kralj Aleksandar se, pojavivši se na prozoru, obratio vojnicima za pomoć, oni su uzviknuli: „Veličanstvo, ne bojte se!” Ovo je bilo presudno, jer su zavjerenici shvatili gdje se krije kraljevski par. Kralj je, prema austrougarskom izvještaju, „bio drzak, prijetio je oficirima da će im se osvetiti i držao se hrabro”. Prije kralj pala je Draga, izrešetana kuršumima. On se jednom nagnuo nad njeno tijelo. U trenutku kada je trebalo ubiti i kralja, zavjerenici su ustuknuli. Kapetan Mihajlo Ristić je prvi otvorio vatru; potom su zapucali ostali oficiri. Uslijedio je masakr, o kome su naknadno Beogradom kružile različite priče; sve su ukazivale na to da je stravična surovost zavjerenika u kasapljenju mrtvih tijela vladarskog para bila usmjerena prvenstveno ka mrtvoj kraljici. Vojnici, koji su dovedeni tokom noći u dvorski park, nisu bili upućeni u prave ciljeve svojih oficira. Rečeno im je da je kralj u opasnosti. Vojnici su, prema kazivanju kraljevog sobara, okupljeni kod dvorskih štala plakali zbog ubistva kralj i kraljice.
Prije nego što su mrtva tijela kralja i kraljice prenijeta sa travnjaka ispred Dvora na Staro groblje kod crkve Svetog Marka, u dvoru je izvršena obdukcija. Uradila su je dva ljekara a izvještaj je pušten u novine. Opelu, očitanom u velikoj žurbi u grobljanskoj kapeli na groblju kod stare crkve Svetog Marka, prisustvovao je samo kraljev sobar. O raspoloženju svijeta prema preminulom kralju i kraljici najrječitije govore surovi planovi o sahrani kraljevskog para, koji su pravljeni na ulicama prestonice u žaru opšte osude vladavine Aleksandra i Drage. Javno se istupalo protiv oglašavanja zvonima i bilo kakvih ceremonija. Sahrana je, međutim već bila obavljena. Otkopani su grobovi ranijih Obrenovića. Najprije Milana II, sina kneza Miloša, ali je bio premalen. Potom je otvoren grob Ane Obrenović u koji su smješteni kovčezi kraljevskog para.
Austrijanci su za vrijeme okupacije Beograda 1917. godine kralju Aleksandru i kraljici Dragi podigli spomenik u mermeru, uz južni zid stare crkve Svetog Marka. Prilikom izgradnje nove crkve 1942. godine, izvršena je ekshumacija posmrtnih ostataka kralja i kraljice, kao i još nekih članova porodice Obrenović. Izvještaj komisije za ekshumaciju konačno je demantovao priče o tome da se u kovčezima ne nalaze tijela Drage i Aleksandra. Kraljica je bila obučena u svilenu, dugu haljinu ružičaste boje. Kralj je imao bijelu košulju, crnu mašnu i frak. Sveštenstvo je održalo pomen pokojnicima. Njihova tijela su privremeno, sa kovčezima ostalih Obrenovića, smještena u kripti nove crkve Svetog Marka, gdje se nalaze i danas.
(KRAJ)
Trogodišnja vladavina Drage i Aleksandra bila je ispunjena velikim nespokojstvom, koje je pred prevrat preraslo u istinski strah. Kraljica Draga se požalila da je najviše od svega mučila neizvjesnost u pogledu predstojećih događaja. Kraljevski par bio je u to vrijeme gotovo svakodnevno obavještavan o postojanju zavjere u vojsci. Čarikov je, u izvještaju vladi u Petrogradu, javio da je kralj svake večeri sam provjeravao da li su vrata dvora dobro zaključana.
U literaturi je čin ubistva kralja Aleksandra i kraljice Drage u noći između 10. i 11. juna 1903. godine detaljno opisan i poznat. Beogradom su prvih dana, sudeći prema izvještajima koje je Laza Kostić slao jednom pariskom dnevnom listu, kružile fantastične priče o ubistvu i poslednjim časovima kraljevskog para. One su najviše govorile o kolektivnom stanju duha u srpskoj prestonici poslije Prevrata. Kostić je, navodeći mnoge verzije o događaju, prenio i tekst iz „Srpske zastave” prema kome su kralj i kraljica ubijeni u međusobnom sukobu. Aleksandar je, navodno, htio da „otjera” suprugu. Ona je pozvala u pomoć prijatelje, a Šesti puk se tu našao da spasi kralja. U opštem metežu kralj i kraljica su poginuli.
U novije vrijeme prihvaćenu sliku o ovom događaju izmijenilo je nekoliko pojedinosti. Glavni zavjerenički odbor donio je 9. juna 1903. godine odluku da se kralj i kraljica ubiju naredne noći. Poslije višečasovnog bezuspješnog traganja u dvoru za kraljevskim parom, probuđen je general Laza Petrović, kraljev prvi ađutant. On nije otkrio zavjerenicima gdje se nalaze Aleksandar i Draga. Odugovlačio je sa oblačenjem. Na njegovo pitanje šta žele od kralja, zavjerenici su odgovorili da zahtijevaju da udalji kraljicu; poželio im je uspjeh. Laza Petrović je, tumarajući po mračnim prostorijama Dvora sa zavjerenicima, ponavljao da ne zna gdje su kralj i kraljica. Tada su se začuli pucnji iz dvorskog parka i kraljičin jauk; ranio ju je oficir iz parka kada se pojavila na prozoru i molila za pomoć. Zavjerenici su poslije toga odmakli zavjesu i otkrili vrata koja su vodila u garderobu. Razvalili su ih i ugledali kralja i kraljicu, koja je bila ranjena u lijevo rame.
Ruski poslanik Čarikov, koji je pratio događaje iz erkera svoje sobe, poslao je vladi drugačiji prikaz događaja. General Laza Petrović ubijen je prije otvaranja tajnih vrata. Kralj Aleksandar se, pojavivši se na prozoru, obratio vojnicima za pomoć, oni su uzviknuli: „Veličanstvo, ne bojte se!” Ovo je bilo presudno, jer su zavjerenici shvatili gdje se krije kraljevski par. Kralj je, prema austrougarskom izvještaju, „bio drzak, prijetio je oficirima da će im se osvetiti i držao se hrabro”. Prije kralj pala je Draga, izrešetana kuršumima. On se jednom nagnuo nad njeno tijelo. U trenutku kada je trebalo ubiti i kralja, zavjerenici su ustuknuli. Kapetan Mihajlo Ristić je prvi otvorio vatru; potom su zapucali ostali oficiri. Uslijedio je masakr, o kome su naknadno Beogradom kružile različite priče; sve su ukazivale na to da je stravična surovost zavjerenika u kasapljenju mrtvih tijela vladarskog para bila usmjerena prvenstveno ka mrtvoj kraljici. Vojnici, koji su dovedeni tokom noći u dvorski park, nisu bili upućeni u prave ciljeve svojih oficira. Rečeno im je da je kralj u opasnosti. Vojnici su, prema kazivanju kraljevog sobara, okupljeni kod dvorskih štala plakali zbog ubistva kralj i kraljice.
Prije nego što su mrtva tijela kralja i kraljice prenijeta sa travnjaka ispred Dvora na Staro groblje kod crkve Svetog Marka, u dvoru je izvršena obdukcija. Uradila su je dva ljekara a izvještaj je pušten u novine. Opelu, očitanom u velikoj žurbi u grobljanskoj kapeli na groblju kod stare crkve Svetog Marka, prisustvovao je samo kraljev sobar. O raspoloženju svijeta prema preminulom kralju i kraljici najrječitije govore surovi planovi o sahrani kraljevskog para, koji su pravljeni na ulicama prestonice u žaru opšte osude vladavine Aleksandra i Drage. Javno se istupalo protiv oglašavanja zvonima i bilo kakvih ceremonija. Sahrana je, međutim već bila obavljena. Otkopani su grobovi ranijih Obrenovića. Najprije Milana II, sina kneza Miloša, ali je bio premalen. Potom je otvoren grob Ane Obrenović u koji su smješteni kovčezi kraljevskog para.
Austrijanci su za vrijeme okupacije Beograda 1917. godine kralju Aleksandru i kraljici Dragi podigli spomenik u mermeru, uz južni zid stare crkve Svetog Marka. Prilikom izgradnje nove crkve 1942. godine, izvršena je ekshumacija posmrtnih ostataka kralja i kraljice, kao i još nekih članova porodice Obrenović. Izvještaj komisije za ekshumaciju konačno je demantovao priče o tome da se u kovčezima ne nalaze tijela Drage i Aleksandra. Kraljica je bila obučena u svilenu, dugu haljinu ružičaste boje. Kralj je imao bijelu košulju, crnu mašnu i frak. Sveštenstvo je održalo pomen pokojnicima. Njihova tijela su privremeno, sa kovčezima ostalih Obrenovića, smještena u kripti nove crkve Svetog Marka, gdje se nalaze i danas.
(KRAJ)
Trogodišnja vladavina Drage i Aleksandra bila je ispunjena velikim nespokojstvom, koje je pred prevrat preraslo u istinski strah. Kraljica Draga se požalila da je najviše od svega mučila neizvjesnost u pogledu predstojećih događaja. Kraljevski par bio je u to vrijeme gotovo svakodnevno obavještavan o postojanju zavjere u vojsci. Čarikov je, u izvještaju vladi u Petrogradu, javio da je kralj svake večeri sam provjeravao da li su vrata dvora dobro zaključana.
U literaturi je čin ubistva kralja Aleksandra i kraljice Drage u noći između 10. i 11. juna 1903. godine detaljno opisan i poznat. Beogradom su prvih dana, sudeći prema izvještajima koje je Laza Kostić slao jednom pariskom dnevnom listu, kružile fantastične priče o ubistvu i poslednjim časovima kraljevskog para. One su najviše govorile o kolektivnom stanju duha u srpskoj prestonici poslije Prevrata. Kostić je, navodeći mnoge verzije o događaju, prenio i tekst iz „Srpske zastave” prema kome su kralj i kraljica ubijeni u međusobnom sukobu. Aleksandar je, navodno, htio da „otjera” suprugu. Ona je pozvala u pomoć prijatelje, a Šesti puk se tu našao da spasi kralja. U opštem metežu kralj i kraljica su poginuli.
U novije vrijeme prihvaćenu sliku o ovom događaju izmijenilo je nekoliko pojedinosti. Glavni zavjerenički odbor donio je 9. juna 1903. godine odluku da se kralj i kraljica ubiju naredne noći. Poslije višečasovnog bezuspješnog traganja u dvoru za kraljevskim parom, probuđen je general Laza Petrović, kraljev prvi ađutant. On nije otkrio zavjerenicima gdje se nalaze Aleksandar i Draga. Odugovlačio je sa oblačenjem. Na njegovo pitanje šta žele od kralja, zavjerenici su odgovorili da zahtijevaju da udalji kraljicu; poželio im je uspjeh. Laza Petrović je, tumarajući po mračnim prostorijama Dvora sa zavjerenicima, ponavljao da ne zna gdje su kralj i kraljica. Tada su se začuli pucnji iz dvorskog parka i kraljičin jauk; ranio ju je oficir iz parka kada se pojavila na prozoru i molila za pomoć. Zavjerenici su poslije toga odmakli zavjesu i otkrili vrata koja su vodila u garderobu. Razvalili su ih i ugledali kralja i kraljicu, koja je bila ranjena u lijevo rame.
Ruski poslanik Čarikov, koji je pratio događaje iz erkera svoje sobe, poslao je vladi drugačiji prikaz događaja. General Laza Petrović ubijen je prije otvaranja tajnih vrata. Kralj Aleksandar se, pojavivši se na prozoru, obratio vojnicima za pomoć, oni su uzviknuli: „Veličanstvo, ne bojte se!” Ovo je bilo presudno, jer su zavjerenici shvatili gdje se krije kraljevski par. Kralj je, prema austrougarskom izvještaju, „bio drzak, prijetio je oficirima da će im se osvetiti i držao se hrabro”. Prije kralj pala je Draga, izrešetana kuršumima. On se jednom nagnuo nad njeno tijelo. U trenutku kada je trebalo ubiti i kralja, zavjerenici su ustuknuli. Kapetan Mihajlo Ristić je prvi otvorio vatru; potom su zapucali ostali oficiri. Uslijedio je masakr, o kome su naknadno Beogradom kružile različite priče; sve su ukazivale na to da je stravična surovost zavjerenika u kasapljenju mrtvih tijela vladarskog para bila usmjerena prvenstveno ka mrtvoj kraljici. Vojnici, koji su dovedeni tokom noći u dvorski park, nisu bili upućeni u prave ciljeve svojih oficira. Rečeno im je da je kralj u opasnosti. Vojnici su, prema kazivanju kraljevog sobara, okupljeni kod dvorskih štala plakali zbog ubistva kralj i kraljice.
Prije nego što su mrtva tijela kralja i kraljice prenijeta sa travnjaka ispred Dvora na Staro groblje kod crkve Svetog Marka, u dvoru je izvršena obdukcija. Uradila su je dva ljekara a izvještaj je pušten u novine. Opelu, očitanom u velikoj žurbi u grobljanskoj kapeli na groblju kod stare crkve Svetog Marka, prisustvovao je samo kraljev sobar. O raspoloženju svijeta prema preminulom kralju i kraljici najrječitije govore surovi planovi o sahrani kraljevskog para, koji su pravljeni na ulicama prestonice u žaru opšte osude vladavine Aleksandra i Drage. Javno se istupalo protiv oglašavanja zvonima i bilo kakvih ceremonija. Sahrana je, međutim već bila obavljena. Otkopani su grobovi ranijih Obrenovića. Najprije Milana II, sina kneza Miloša, ali je bio premalen. Potom je otvoren grob Ane Obrenović u koji su smješteni kovčezi kraljevskog para.
Austrijanci su za vrijeme okupacije Beograda 1917. godine kralju Aleksandru i kraljici Dragi podigli spomenik u mermeru, uz južni zid stare crkve Svetog Marka. Prilikom izgradnje nove crkve 1942. godine, izvršena je ekshumacija posmrtnih ostataka kralja i kraljice, kao i još nekih članova porodice Obrenović. Izvještaj komisije za ekshumaciju konačno je demantovao priče o tome da se u kovčezima ne nalaze tijela Drage i Aleksandra. Kraljica je bila obučena u svilenu, dugu haljinu ružičaste boje. Kralj je imao bijelu košulju, crnu mašnu i frak. Sveštenstvo je održalo pomen pokojnicima. Njihova tijela su privremeno, sa kovčezima ostalih Obrenovića, smještena u kripti nove crkve Svetog Marka, gdje se nalaze i danas.
(KRAJ)