-PRIREDIO: mr ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ
Pjesnička knjiga Andrije Radulovića „Sniježna azbuka“, neobična naslova, a osobena sadržaja, još je jedan smio iskorak ovog pjesnika, inače sklonog traganjima za novim oblicima i ritmovima.
,,I do sada se Radulović jednim dijelom svoga pjevanja upuštao u neispitano, ali se istovremeno dozivao sa pjesničkim pretečama i prethodnicima, prevashodno onima koji su bili skloni traganjima i miješanju planova savremenosti, stvarnosti i imaginarnih svjetova. Radulović, koji je , kazano njegovim stihom, do koljena ugazio u mastilo, i pored toga što se zna podsmjehnuti poziciji pjesnika i važnosti pjevanja, kad pjeva o zvijezdama kaže da ‘više ih ima u poeziji nego na nebu‘, što govori da nije izgubio svaku nadu, niti je razorio povjerenje u poeziju, koja, ako ništa drugo, u svom okrilju čuva zvijezde. Sačuvati od zaborava je i jedan od nauma ovog pjesnika, koji pjeva sjećanjem ali i vizijom! Pjesma pamćenje, pjesma slika, pjesma vrisak, ali i kritičko ukazivanje. Skoro uvijek Radulovićeva pjesma slika i ona uvijek teče u nekoliko pravaca i ostvaruje se primjerenim lirskim sredstvima: minimum riječi, uvijek probranih, ali i sa puno sugestivnih slika. I kad pjeva o satu, pekaru, hljebu, plavom vrtu, groblju knjiga, zvijezdama, uči Vuku Miloševu, Radulović pjeva egzistencijalnom teskom i ugroženošću, ali živim i raskošnim jezikom. Njegov čovjek je pometen savremenom zbrkom i ništenjem vrijednosti, a njegova briga je iskazana ironijskim otklonom, parabolama, asocijacijama, alegorijom, osobenim humorom...To da bi se danas od starih Grka jedino snašli maratonci i bacači diska nije utjeha već opomena, gorko saznanje da se red i redosled vrijednosti izmijenio. Ipak, pjesnik ne pjeva bezizlaz, već potisnutu nadu, tragajući za licem Hristovim, jer svaka je duša imuna na zemaljski oganj, poručuje pjesnik. Između ognja zemaljskog i slućenog lica Hristovog, kao između Scile i Haribde, kreće se klatno Radulovićeve pjesme, da prene, opomene ali i podstakne”, zapisao je Dragomir Brajković.
I Milan Nenadić ostavio je slovo o Radulovićevom strasnom robavanju.
,,Sudeći po dosad objavljenim knjigama, po njihovom odjeku kod nas i u inostranstvu (ne treba zaboraviti da je ovaj pjesnik prevođen i svrstavan u vrlo stroge i reprezentativne izbore i antologije), Andrija Radulović pripada onoj rijetkoj grupi koja ne odustaje i koja, gonjena unutrašnjim plamenom, objašnjava svoj slučaj na pjesnički orginalan način. U tom strasnom robovanju riječima dolazi i do samosvojnih saznanja i do drugačijeg imenovanja i gonetanja života i pojava svakidašnjih. Na tom putu došao je i do knjige ‘Sniježna azbuka’”, napisao je Nenadić.
Pjesnik Blagoje Baković smatra da se u širokom asocijativnom rasponu između takozvanog motiva, na jednoj, i ponašanja jezika kojim ga Radulović osvetljava, na drugoj strani, osjeća i gospodstvo i gospodarenje stvaralačkog manira ovog pjesnika.
,,S obzirom da veliki broj ovih pjesama možemo doživljavati kao, kako jedan pjesnik ranije reče, ‘građu za pripovetke’, otvara nam se jedna zanimljiva mogućnost sagledavanja na koji način pjesma održava sebe i svoju formu, a ne odriče se svoje romanesknosti i pripovjednosti. Radulović je zaljubljenik u njegovo veličanstvo, u detalj. I taj detalj mu omogućava da da odgovor na izazov. A taj odgovor jeste svjetlost jezičkoga brida. Taj brid ponekad munjevitom brzinom osvijetli taj detalj, koji od pjesnika traži, i na radost čitaoca dobija, ljepotu buđenja dubokih i plodotvornih magneta jezika. To munjevito savlađivanje slike, to upijanje motiva sunđerom jezika, ta gotovo, dobijamo utisak, nehotična sposobnost da svaki detalj govori o cjelini, da svaki mjehurić donosi dah dubine, stavlja pjesnika Radulovića u ravan onih pjesnika koji imaju privilegiju da pjevaju po mjeri svoga dara. To je ujedno, po skromnom uvjerenju potpisnika ovih redaka, i nešto najbolje i najsrećnije što može da se dogodi jednom pjesniku. Da mjehurić koji je namijenjen zapremini njegovog glasa ne nategne i ne prepuni krhke i tanane, jedva postojeće zidove tog mjehurića, a istovremeno da vodi računa i pazi da ga ne ostavi neispunjena i ostavi ga gladnim. Da mu ne ostane dužan. Da i u snu zna i pazi njegovu osjećajnu arhitekturu. Jer samo ovlašni dodir sa granicama glasa obećava povlašćen položaj pjesnika u odnosu na sopstvenu ambiciju, čije ubitačne opasnosti mnogi pjesnici nisu svjesni”, istakao je Blagoje Baković.
Aleksandar B. Laković izriče najviše ocjene ,,Sniježnoj azbuci”.
,,Radulovićeva namjera da njegovi akteri dosegnu i zavrijede atribute vječnosti, iako u mikrokosmosu, poput antičkih likova, ostvarena je u potpunosti u pjesmama koje nose u sebi magijsko i mitološko pamćenje, kao i u pjesmama iz drugog ciklusa ‘Odmetanje’, u kojima predmeti i pojave, biljni i životinjski svijet, poprimaju nadnaravne funkcije, utisak začudnosti i obilježja transvremenosti, svojom umreženom asocijativnošću i intertekstualnošću. Tako se pjesnik divi svom nalivperu –’kakva je krila imalo’, jer ‘njegova ralica svoju tajnu ima’... Magijsko, mistično, ritualno i obredno iz našeg sačuvanog paganstva, kao i sve bivše i upamćeno, omogućilo je pjesniku uspostavljanje veze prošlog i sadašnjeg, zbog čega je vremenska, pa i prostorna odrednica Radulovićevih stihova zaslužila atribute svevremenosti i sveprostornosti”, ocijenio je Aleksandar B. Laković. (Nastaviće se)