-PIŠE: dr Vukić Ilinčić
U Crnoj Gori je jugoslovenska ideja došla do punog izražaja u opredjeljenju za zajedničku državu 1918. godine, kada se narod u ogromnoj većini izjasnio za ujedinjenje, u novembru te godine. Prvo da se Crna Gora ujedini sa bratskom Srbijom, a zatim da tako ujedinjene stupe u zajedničku otadžbinu sa Hrvatima i Slovencima. U odluci Velike Narodne Skupštine Srpskog naroda u Crnoj Gori 13. (26) novembra 1918. navode se, između ostalog, istorijski, nacionalni, kulturni, ekonomski i politički razlozi i interesi koji nalažu neophodnost i neodložnost da se Crna Gora nađe u zajedničkoj državi. Nigdje se u tolikoj mjeri nije klicalo ujedinjenju kao u Crnoj Gori.
Za izbor Podgoričke skupštine prethodno je izabran Centralni izvršni odbor za ujedinjenje Srbije i Crne Gore, u kojem su bili: Svetozar Tomić, Petar Kosović, Janko Spasojević i Milosav Raičević. To je bio privremeni organ koji je formiran „da se davnašnja želja našega naroda ujedinjenje Crne Gore i Srbije u djelo privede kako bi odmah zatim sa ostalim srpskim i jugoslovenskim zemljama” izveli djelo ujedinjenja. Ovaj odbor je na svojoj sjednici od 25. oktobra riješio da se 6. novembra 1918. godine izvrše izbori narodnih poslanika za Veliku narodnu skupštinu u cijeloj zemlji – Crnoj Gori. Odlučeno je da se izabrani poslanici sastanu 11. novembra iste godine i da odluče o državno-pravnom položaju Crne Gore i da se izabere stalni narodni izvršni odbor koji će dalje rukovoditi radom i sprovoditi u djelo rješenja skupštine.
Svaka kapetanija u Crnoj Gori birala je po dva narodna poslanika, a svaki srez u novim krajevima – po tri poslanika. Varoši koje imaju ispod pet hiljada stanovnika: Bar, Ulcinj, Kolašin, Berane i Bijelo Polje biraće po jednog, a varoši preko pet hiljada stanovnika: Cetinje, Podgorica, Nikšić, Pljevlja, Peć i Đakovica biraće po dva poslanika. Izbor narodnih poslanika izvršen je javnim i posrednim glasanjem po kapetanijama, srezovima i varošima, na javnim zborovima, a izabrani su se 6. novembra sastali u okružnom mjestu i na opštoj sjednici, poimeničnim glasanjem, izabrali poslanike za cio okrug. Za narodnog poslanika mogao se birati svaki punopravni građanin sa 25 godina starosti, koji nije osuđivan za beščasna djela.
U vezi sa izborima za Podgoričku skupštinu najviše aktivnosti bilo je na Cetinju, gdje će se na okružnom skupu za povjerenike, koji je trebalo da bira poslanike, javiti posebne kandidatske liste. Jedna kandidatska lista bila je na bijelom, a protivnička na zelenom papiru. Otuda i nazivi „bjelaši” i „zelenaši”.
Kada su glasači došli u salu predviđenu za izbore, podijelili su se na dvije strane, shodno već pomenutoj podjeli na „bijele” i „zelene”. Grupa pristalica bijele liste bila je mnogo veća. Kada je ustajao i govorio neki kandidat bijele liste – piše akademik Dimo Vujović – burno su ga pozdravljali i često prekidali klicanjem i izjavama tipa: „Mi vas šaljemo samo da objavite ujedinjenje sa Srbijom i to bezuslovno i da se zbaci onaj zlikovac i despot”. Međutim, i pristalice zelene liste su izjavljivale da su za ujedinjenje, ali uslovno ujedinjenje, da Crna Gora uđe u ujedinjenu Jugoslaviju kao samostalna kraljevina, onako kako će ući Srbija. Međutim, i Srbija je izgubila svoju državnost radi ujedinjenja i unitarnog ustrojstva nove države. ( primj. V. I. ).
Na Podgoričkoj skupštini nijesu samo bili poslanici pravoslavne vjeroispovijesti i jedne nacionalnosti. U njenom radu učestvovali su poslanici: Mustafa Jajaga, Mehmed Zećiraga, Kaber Dema, Musa Sejdula, Nazimbeg Mahmutbegović, Mahmut-beg Manović, Hamdibeg Hasanbegović, Omerbeg Selmanović, Derviš Šećer – Kadić, Suljo Petović, Said Divanović. U prvim sazivima crnogorske skupštine bilo je samo zagarantovano mjesto (virilnom poslaniku – po položaju muftiji, kao i biskupu. Imena i prezimena su prepisana u originalu, tako da negdje ima povlaka u imenu i prezimenu, a negdje nema. (primj. V. I. )
(NASTAVIĆE SE)