-PRIREDIO:MILADIN VELjKOVIĆ
Pođe i puk. Jedan put ide duž rijeke, a drugi, novi, odvaja se uz kosu i šumarke. Pukovnik Popović jaše na čelu puka, a iza njega jašu njegova žena i kćerka.
„Koji put je bolji, ovaj pored rijeke ili onaj desno? – upita pukovnik Crnogorca koji stoji kraj puta. „Sigurno, čoče, onaj što ga je kralj prosjekao, desno”.
Na kosi prolazimo kroz neko selo. Na začelju puka ide komora. Komordžija Jovo je tako vjerno imitirao lajanje ovčarskog psa da u selu nasta uzbuna. Jovo stade imitirati kako se kolju i nasta nečuveni urlik pasa po selu.
„Ama, i dosad su prolazili vojnici, ali psi nijesu tako urlali”, čudi se stari Crnogorac, koji sa ženama i djecom stoji na brežuljku i posmatra prolazak vojske.
Sunce zalazi za planinske povijarce i nebo paraju crveni mlazevi. Sa kose vojnici posmatraju veličanstven prizor. Preko usjeka i kosa na kojima se uzdižu četinari čuje se otegnuto dovikivanje planinaca.
Noć je odavno pala, a još se maršuje. Proračun po karti nije bio dobar. Slaba hrana i dugi marševi se isključuju. Duž cijelog puta vojnici koji su izostali iza svojih jedinica i pomiješani iz raznih pukova, sjede uz vatrice. Najzad, pukovnik naredi da se puk svije u jednoj šumi na prenoćište. Sledećeg dana puk i vojnici iz raznih pukova stigoše pred Berane.
Preko nabujalog Lima prelazi se teško i mali konji se zanose. Pješaci se upućuju na most, a konjanici prelaze na gazu. Razvođenje određuje major Petrović Lord, pripravnik generalštabne struke i moj drug s kojim se zagrlih i poljubih.
„Nijesmo se vidjeli od onog putovanja više škole u Sokobanju, kad smo slušali onu djevojku što je pjevala sa prozora”. „Da bila su to divna vremena”, reče Lord.
Prolazi se kroz Berane i čini se velika varoš. Vojnici istrčavaju da kupe nešto po dućanima i brzo se vraćaju. Novinar Nešić viknu iz jedne kafanice milionera i ovaj svrati da popije koju.
Na pijaci stoje konji i dvije beogradske ljepotice, gospođa Ela Hadžić i njena sestra, spremaju se da uzjašu (Ela Hadžić, supruga pukovnika Stevana Hadžića, kasnije dvorska dama kraljice Marije).
Prelazi se na staro crnogorsko zemljište. Sretamo Crnogorke, visoke, stasite, idu u varoš da kupuju. Vojnici im veselo dovikuju, a one vragolasto odgovaraju. U dugim crnim zubunima i malim kapicama sa kratkim velom, Crnogorke izgledaju lijepo.
„A što bježite od Švaba kad vas je toliko?” – pita jedna. „Dobro bi bilo da i vi pođete s nama, za svaki slučaj”, odgovara Jovo komordžija, namigujući vragolasto i vukući konja s tovarom.
Putem za Andrijevicu prolaze i trupe Druge armije, koje su prešle Rugovu. Mješavina još veća. Opet dugi marš. Pukovnik zaustavi puk u selu Vinicki, radi prenoćišta, a ujutro rano krenusmo prvi, da što ranije stignemo u Andrijevicu.
U Andrijevici nema magacina s hranom, kako smo se nadali. Mnogi viši štabovi su se već uselili u kuće i puk ode do sela Kralje u blizini, gdje će sačekati red kad treba da pođe dalje. Došlo je do nagomilavanja trupa, a put je samo jedan. Pukovnik naredi da se iz komore izda brašno i da se vojnicima dijeli pečeni hljeb iz pekare u selu. Kupljeno je i nekoliko ovaca i to podiže duh kod vojnika. Začuše se pjesma i svirka.
U jednoj usputnoj kafani nađoh sobu u koju sam primio milionera sa suprugom i još tri oficira. Milioner je platio za sobu sto dinara za noć, što je u to vrijeme bilo mnogo. Ovdje se još ne osjeća rat.
Po podu su preko slame prostrti čaršavi i tu u uglu su ležali svi osim mene. Ja sam imao poljski krevet. U neko doba naiđe i jedna mlada Crnogorka i traži prenoćište. Major joj reče da i ona može da spava sa ostalim ženama, milionerovom ženom i učiteljicom Jovankom. One dvije djevojke su se odavno odvojile, vjerovatno da sačekaju oca.
Tokom noći čkiljila je mala lampa do neko doba, a potom je nastao mrak. Mehanski pacovi i miševi pretrčavali su preko pokrivača, a žene skrivale glave da im ne grizu uši. Ali na sve se navikne, pa i na pacove.
Cio dan gledamo s prozora prolaz raznih trupa. Na čelu Petog valjevskog puka svirao je i pjevao harmonikaš: „Šta je srebro, šta je zlato,/ Kad ja nemam moje drago...”
U očima gospođe Ane zablistaše suze. Ta pjesma je dirnula u srce i Jovanku i ona briznu u plač.(NASTAVIĆE SE)