-Piše: Budo Simonović
Krenemo tako Dragan Simić i ja iz Niša preko Zaječara, u civilu, putujemo mojim civilnim autom – kazuje dalje Amir Reko. – Dragan vozi, ima vojnu legitimaciju i na kontrolnim punktovima mene gotovo niko ništa i ne pita čim vide Draganovu legitimaciju. Dopeljamo se nekako do Pljevalja. Ja računam da ću tu naći neke momke Muslimane koje sam znao odranije, dok sam tu službovao, da se uz njihovu pomoć preko Čajniča nekako ubacim na teritoriju Goražda.
Jeste đavola, sve se to nekud razbježalo, nema živa uva i ja šta ću, kud ću, ponovo Draganu na vrat. Probali na „divlji“ granični prelaz preko Šula, vrzmali se dva dana odatle do Priboja, pa do Ustiprače i Mesića. Dragan stalno ispred mene, glava mi u njegovim rukama. Nikad neću zaboraviti taj susret sa „bijelim orlovima“ na limskom mostu u Priboju. Ne prilaze Draganu nego s moje strane uperili puške i jedan onako drsko pita kako se zovem. Ja se trudim da ostanem miran i pribran i kažem mu da sam Musliman, ako ga to zanima.
– Ma, ne pitam te to, no kako se zoveš – iskolači on oči i podiže cijev.
Utome Dragan izletje iz kola i ispriječi se ispred njih:
– Šta ćete, majku vam vašu?! – breknu i opsova, iako nije u džepu imao ni britvu. – Dok smo mi krvarili na Vukovaru vi ste plandovali pored žena i sad ste došli da se ovde nad nama junačite, sram vas i stid bilo...!
Grmi i psuje Dragan, ne bira riječi, a ja strepim i samo čekam kad će grunuti rafal i pokositi ga. Očigledno su njegove riječi i ta hrabrost njih toliko šokirali i zbunili da im za tren klonuše puške i gotovo ispadoše iz ruku. Pustiše nas bez ijedne riječi više...
Sjutradan, slična priča. Kad smo konačno dobili odobrenje u glavnoj komandi srpskih snaga u Mesićima pošto je i Dragan potvrdio moju laž da mi je porodica u Goraždu i da idem samo da vidim porodicu, po drugi put smo se našli na mostu u Ustiprači – treba samo da pređem preko mosta i nađem se na muslimanskoj teritoriji.
– Ispred kola se ispriječi bradonja sa dugom kosom, redenicima i kokardom na šajkači, kao iz filmova Veljka Bulajića – sjeća se Dragan Simić. – Ne prilazi Amiru, no pravo k meni:
– Kuda, braćo? – pita cinično.
– Ja dovde, a ovaj moj drug dalje, preko mosta, put Goražda – odgovaram mirno i što mogu hladnokrvnije. Uze i pogleda naše legitimacije i kad pročita Amirovo ime, meni pogledom i pokretom cijevi od puške dade znak da izađem iz kola i uvede me u bunker ozidan od džakova pijeska. Tamo ih ima još četiri-pet kao i on:
– Hoćeš li ti da ubiješ ovoga ili da to učinimo mi? – prosikta.
– Ja neću, a nećete ni vi dok je moja glava na ramenima i ako ćete da ubijete njega morate prvo ubiti mene.
– U neko doba, a meni se činilo da je prošla cijela vječnost – sjeća se tih kritičnih trenutaka Amir Reko – Dragan se vrati, ali mi tada nije kazao šta su tražili od njega. Saznaću to tek dvadeset godina kasnije kad sam se ponovo sreli, ali ni danas ne znam kako ih je urazumio i ubijedio da me poštede i puste da odem ka Goraždu. Možda i zato što su vjerovali da će me sa druge strane upucati Muslimani kad krenem preko mosta, čega sam se i ja plašio...
Sjutra: NEĆU DA PUCAM U NEJAČ
Provokator
Sa druge strane mosta u Ustiprači nije bilo muslimanske vojske, ali su sa osmatračnice, odozgo sa nekog brda, zapazili to civilno vozilo koje se dva dana motalo po tom važnom saobraćajnom i strateškom čvorištu, uočili kako se jedan od civila iz tog vozila odvojio i krenuo pješke preko mosta put Goražda. Odmah su, naravno, javili komandi da su četnici ubacili provokatora... Amira Reka su poslije u Goraždu dugo ispitivali i provjeravali ko je i zašto je došao, sve dok nije naišao neko ko ga je poznavao...