-PRIREDIO:MILADIN VELjKOVIĆ
Na putu, u velikom intervalu, ukaza se čudna povorka. U dugim, otvorenim, špediterskim kolima bez kanata, sjedi mitropolit Srbije i pored njega šest popova. U sredini kola ćivot pokriven crvenom čojom – ostaci Svetog Stefana Prvovjenčanog, koji se prenose iz Studenice. Jedan pop ide pješke ispred kola, drži kadionicu i pjeva crkvene pjesme. Drugi pop nosi zapaljenu svijeću koja se leluja na vjetru. Dukić i Spasa se krste dok povorka prolazi. Propustili su još neke trupe i najzad se pozdravljaju pred rastanak. Dukić je zagrli, poljubiše se, gledaju se nekoliko trenutaka i on reče uzbuđeno: „Do skorog viđenja, daće Bog da se vratim živ i zdrav”.
„Srećan ti put i neka te Bog sačuva”, odgovori Spasa kroz plač.
Naiđe onaj harmonikaš i vidjevši njih dvoje, zasvira i zapjeva: „Taj uzdah duboki/Neka te svud prati/Ah, Bože, čuvaj ga ti/Da mi se živ vrati./Hajdemo dušo da srećno živimo mi/Jer mladost prolazi burno i život nesrećni...”
Divna je i živopisna klisura Tare. Onamo strme padine Komova i crvenkasti kamenjari, tamo šume, četinari, planinski potoci, torenti, usjeci i urvine. Iz dubokih gudura pjenušava talasa planinska rječica, pritoka Tare. Na okolnim visovima stoje Crnogorke i gledaju vojsku. Iako u ovoj divljini, veoma su lijepe, nježnog lica. Prodaju proju i luk, a ni oni nemaju mnogo i brinu za zimu. Jedan komordžija dade vola i pedeset dinara u srebru za veliku proju.
Već se pojavio mjesec i obasjava drveće po grebenima. Neuređena kolona penje se uz strmine Vjeternika. Svaka uzbrdica obilježena je leševima konja i rasutim grupicama koje zaostaju iza jedinica i lože vatre.
U selu, na samom Vjeterniku, zgomilali se vojnici iz različitih jedinica i rodova. Sve su kuće prepune vojnika. Neki su podigli šatore, oslonjene uz kuće i štale i uz porušene zidove. U jednoj kući smo se smjestili ađutant Lević, milioner sa gospođom, kapetan Petrović i Jovanka, a bilo je još nekoliko vojnika, koji su se sklonili od silnog vjetra koji ovdje uvijek duva. Ukućani su dobri ljudi, gostoljubivi, ali dozlaboga siromašni. Pričaju kako ovdje zimi napada toliki snijeg da se ne vide ni direci od telegrafa, niti može ko da putuje po nekoliko dana. Tada su sve veze sa svijetom prekinute.
„Izranije prinesemo drva ispod prozora i do vrata, pa ih uzimamo kroz prozor, jer ne možemo da izlazimo iz kuće. Nekad pravimo tunele kroz snijeg da izbacimo vodu i đubre”, pričaju.
„A ako mećava zateče putnika, on ovdje mora da ostane nekad čitavu nedjelju dana, dok se malo raščiste putevi”.
O čađavoj gredi visi lanac i na njemu kotao s vodom. Kad voda poče da ključa, domaćica usu kukuruzno brašno i u njega stavi drvenu kutlaču u sredini, da se tako kuva brašno neko vrijeme. Prijatan miris se širio i na usta udari voda. Domaćica stade dijeliti kačamak svim oficirima, ženama i vojnicima.
„Odavno nijesam ovako slatko jela”, govori gospođa Ana, a njen muž, milioner, zagušio se jedući halapljivo kačamak, na koji mu Ana stavi malo kajmaka.
Domaćin, starac, uze gusle sa klina o duvaru i stade ih udešavati, a potom zapjeva zvonkim glasom pjesmu o Senjanin Tadiji.
Napolju je zviždao vjetar, duvao kroz rupe na duvaru, a kada se vrata otvore, silan talas hladnog vjetra jurnu u sobu i zakovitla dim po čađavom štukatoru. Poslije večere žene, oficiri, milioner i novinar Nešić legoše na prostranu postelju uzdignutu na drvenim stubovima, a vojnici polijegaše po podu oko ognjišta. Domaćini su legli na svoju postelju, prema postelji gostiju.
Rano ujutru se svi umiše nad širokom kofom, a potom se pozdraviše s domaćinima i krenuše na put. Odličan put silazi od Vjeternika i zavoji su pozidani kamenom. Daleko ispod čuju se automobilski motori. Sliv Jadranskog mora je sam kamen, ogoljelo zemljište, u kamenitoj strani vidi se tek poneka oaza obrađenog zemljišta, ali tako mala da joj u prečniku nema ni desetak metara. Zemlju donose odnekud i tu sade krompir. Obeshrabrujuća pustoš.
„Od čega ovaj svijet živi?”, čudi se komordžija Jovo, koji sa konjima ide zavojima, dok pješaci silaze prečicom. „Blagoslovena je naša Srbija.”
Put se postepeno, lagano, penje uz Vjeternik i odjednom se vidi mnogo niži bazen rijeke Morače. Silaženje zavojima nema kraja i svi su začuđeni spuštajući se dugo u dubine doline Morače. Nailazimo na vodopad i vojnici oprezno podmeću porcije i zahvataju bistru vodu.
(NASTAVIĆE SE)