-PRIREDIO:MILADIN VELjKOVIĆ
Na kraju knjige „Visoki Dečani pod tuđinom”, Gavrilo Dožić piše: „Mi učinismo našu srpsku dužnost. Podigosmo naš slabački glas, apelujući na rodoljublje predstavnika Srpskog naroda i njegove Crkve, da se zauzmu, da se i ovi zlikovci i katili srpski protjeraju sada, kada se u cijeloj Turskoj Imperiji svi zlikovci gone i kažnjavaju za njihova zločinstva. Čistite, Gospodo srpska, gubu iz srpske torine!” Iste godine objavio je u „Vjesniku Srpske crkve” tekst pod naslovom „Sava Hilandarac-prilog za noviju istoriju srpske carske lavre Hilandara” (...)
Tokom poslednje godine boravka u Atini, Gavrilo Dožić je u „Glasniku Pravoslavne crkve” u Beogradu objavio dva teksta o tada aktuelnom sporu oko jerusalimskog pitanja u Carigradskoj patrijaršiji. Oba teksta potpisao je kao Đoša Medenica. U prvom pod naslovom „Savremena crkvena pitanja – na Istoku” on piše: „Pitanje o autokefalnosti pojedinih oblasti Istočne crkve, i ako je kanonima i crkvenim odredbama tačno regulisano, davalo je često povoda raznim sukobima i raspravama, kako ranije, tako i u današnje vrijeme te je često dolazilo i do prekida kanonskog jedinstva, raskola, pa čak i do anatema. U današnje vrijeme naša Pravoslavna crkva ne samo da nije čista od tih nevolja, već u svome krilu ima čitav splet takvih trzavica. U suzbijanju težnja carigradskog Fanara, prelazi se k drugoj opasnoj stazi i približavaju se istom rasulu, koje vlada danas i u protestantskoj crkvi. Razlika je samo u tome, što je onamo postojeća raskupusanost proizvod više dogmatičkih raznoglasica, dok kod nas je uzrok cijepanju nacionalni fanatizam i politička tjesnogrudost”. Dožić dalje kritikuje ponašanje Fanara i kaže: „Prema ostalim negrčkim pravoslavnim nezavisnim crkvama i narodima, Fanar je igrao ulogu više zle nego dobre maćehe i svojim privilegijama gledao da ih u crkvenom pogledu pokori pod svoju isključivu i apsolutnu vlast. Kako je on to izvodio i u djelo provodio za primjer služi ukinuće naše Pećke patrijaršije, koja je bila i moralno moćnija i po obimu veća od ma koje nezavisne crkve, izuzev Carigradske, u krugu Turske imperije”.
U drugom tekstu on ponovo kritikuje Carigradsku patrijaršiju i kaže: „Ali svakojako Grci svakodnevno uviđaju, da u slobodi njihova zabluda o nacionalnom prvenstvu u pravoslavnoj crkvi nije ništa drugo, već jedna apsurdna zabluda, koju su oni mogli ostvarivati samo u vrijeme apsolutizma pomoću turske tiranije, blagodareći svojoj grčkoj pakosti i lukavstvu, sa kojima su dozlogrdili svima, a osobito nama u pogledu crkveno-religioznog života”.
Doktorirao je na Teološkom fakultetu u Atini novembra 1909. sa temom „Hrišćanstvo u Srbiji 18. vijeka” i bio proklamovan svečano za doktora teoloških nauka 13. novembra 1909. godine u sali Atinskog univerziteta. O tome je pisao atinski list „Panelinion Kratos”. Diplomu Dožićevu potpisali su rektor Nikola H. Apostolidis, dekan A. Diomidis Kirjakos, a potvrdio je svojim potpisom i ministar prosvjete Kraljevine Grčke.
Poslanik Kraljevine Srbije u Atini Bošković piše 21. novembra 1909. ministru inostranih djela dr Milovanu Đ. Milovanoviću da je sinđel Gavrilo Dožić, pitomac MID-a, položio sa vrlo dobrim uspjehom doktorske ispite. Bošković prosleđuje Dožićevu molbu u kojoj on traži da bude raspoređen u službu shodno svojoj spremi, ali da se zasad ne šalje u Hilandar jer se plaši osvete ruskih kaluđera zbog njegovog pisanja protiv njihove uprave u manastiru Dečani. Dodaje da i stanje njegovog zdravlja zahtijeva još neko vrijeme stalnu ljekarsku njegu. Bošković podržava Dožićevu molbu i hvali ga, napominjući da bi za njega bilo dobro na nauči turski jezik i da ostvari bliža poznanstva i veze sa patrijaršijskim krugovima, insinuirajući da se Dožić pošalje u Carigrad, vjerovatno prema želji samog sinđela Gavrila. Dožić je nezavisno od ovog pisma pisao dr M. Milovanoviću tražeći da mu se „opredijeli položaj”.
Konzulat Kraljevine Srbije u Solunu je na upit MID-a odgovorio 10. decembra 1909. godine da je u Hilandaru zaista potreban sekretar, te da bi sinđela Gavrila što prije trebalo postaviti na to mjesto. Sinđel Gavrilo je trebalo da bude i nastavnik i upravitelj monaške škole sa platom od 1.500 dinara godišnje. Ministar je donio odluku da se Dožić postavi na to mjesto od 1. decembra 1909. godine. Rješenjem MID-a od 22. decembra 1909. godine br. 6571, sinđel Gavrilo Dožić je postavljen za sekretara Sabora manastira Hilandara.
Gavrilo Dožić je 7. januara 1910. godine otputovao za Solun. U to vrijeme broj Srba iskušenika u Hilandaru se postepeno povećavao, dok su iskušenici iz Bugarske prestali da dolaze u manastir, a oni koji su već bili u njemu polako su ga napuštali.
(NASTAVIĆE SE)