-Piše: Budo Simonović
Za sedamnaest godina boravka i rada u Danskoj, uspio sam da napravim dobar biznis, da se dobro uklopim i steknem povjerenje ljudi sa kojima sam radio, da dobijem i javna priznanja i nagrade za posao koji sam obavljao. A radio sam u fabrici „Grundfos”, najvećoj industrijskoj firmi u Danskoj i najvećem svjetskom proizvođaču pumpi – ima preko 50 fabrika širom svijeta.
Još dok sam bio u Danskoj, ja sam ovdje u Sarajevu, u „Famosu”, kupio jedan pogon, zaposlio desetak radnika i organizovao proizvodnju dihtunga za pumpe od gume i klingerita... Tako sam pripremao teren da se i ja prije šest-sedam godina definitivno vratim. Kad se to desilo, proizvodni program sam proširio i na proizvodnju nekih finih, dizajniranih stvari i predmeta od drveta, raznih čankova, ukrasnih činija, poslužavnika i slično. Time sam ispunio neku svoju davnašnju želju, nastavio porodičnu tradiciju. I moj otac i moj djed su se bavili drvetom pa se, eto, to prenijelo i na mene.
Boraveći u Danskoj naučio sam da živim u jednoj od najuređenijih država na svijetu. Kad sam se vratio ovdje dočekalo me ovo beznađe i haos u kojem još ne mogu, evo već sedma godina, da se snađem, da razumijem zašto je sve ovo ovako.
Gore u Danskoj sam naučio šta valja, a za ovih šest-sedam godina ovdje dobro sam uvidio šta ne valja. Jasno sam razabrao goleme, nepomirljive razlike i u onom poslovnom smislu, ali i u životu uopšte – u smislu naših strašnih opterećenja prošlošću, mirenje sa životom u etno-nacionalnim jarmovima. Ovo je primjer kako ti nosioci etno-nacionaliteta mogu dobro da funkcionišu kad se dogovore i organizuju – kako dobro mogu pljačkati narod, strašeći ga pričama o vjerskim razlikama i opasnostima od drugovjeraca, šireći mržnju na vjerskoj osnovi.
Zato sam nedavno, podstaknut i od strane mojih prijatelja, intelektualaca i istomišljenika, onih koji me dobro poznaju, koji dobro znaju moj život, moja shvatanja i nazore, a posebno poslije jednog dokumentarnog filma o meni i tom događaju u selu Bučje, koji je televizija snimila i emitovala, prihvatio ideju da krenem i počnem organizovati jedan pokret. Da počnem okupljati istomišljenike koji neće gledati šta je kome na glavi već šta mu je u glavi, koji ljude neće mjeriti peđu no pameću, niti ih cijeniti po tome kako se i da li se mole Bogu.
Hoćemo, dakle, da u centar dovedemo čovjeka, onoga koji tvrdo vjeruje da nema loših naroda već samo pojedinaca u tim narodima. Hoćemo da prestanemo da jedni drugima prebrojavamo krvna zrnca, da barjačimo nacionalnim zastavama, kopamo rovove i dižemo plotove, rušimo mostove i sve ono što je ljude odvajkada spajalo i mirilo...
Pokretu smo dali ime „Most 21”. Iako je tek u povoju, iako je tek registrovan, koncept je sledeći: biće to nešto kao dvije brigade, da se izrazim mojim vojničkim rječnikom. Jedna u Republici Srpskoj – tražim i naći ću jednog pravog Srbina da je vodi – a druga u Federaciji, koju ću voditi ja. Nas dvojica ćemo biti kao dva kuma, kao dva brata. Nećemo, naravno, dirati sadašnji ustroj u državi, jer je to nemoguće dirati, već ćemo ići na to da prvo povratimo međusobno povjerenje i kad povratimo povjerenje među ljudima i narodima, onda gradimo sve ostalo. To će, dakle, biti temelj i polazište. Ne mogu se na silu mijenjati zakoni, ništa se silom ne može postići, ako nema povjerenja i sloge.
Sjutra: DOM ZAKRVLjENIH STARACA
Film
– Nije meni bio potreban nikakav publicitet niti sam ja ikoga tražio da „u kameru” ispričam svoju ratnu priču – kaže Amir Reko.
– Nađoše me drugi. Duda i Faruk Sokolović bili u Goraždu i tamo čuli tu priču. Našli me odmah u Sarajevu i nekako na brzu ruku oni su to sve organizovali i snimili. Moglo je to svakako i bolje, ali ljudi, svi koji su vidjeli taj dokumentarac – naslovili su ga „Makedonac” po tome što sam bio na vojnoj službi u Makedoniji i odatle došao u Goražde – bili su oduševljeni. Film je, pored ostalih, vidio i Ademir Kenović, koji se isto tako oduševio materijalom i misli da bi on na tu temu mogao napraviti svjetski poznati film...