-Piše:dr Radoslav T. Stanišić filmski i TV reditelj
Međutim, a sam život ideološku podlogu — posmatrati, siromašne ribare iz Ačitrece, pa ne biti iskren, gotovo je nemoguće, ukoliko nije u pitanju zloupotreba. Viskonti je kao veliki reditelj i istinski umjetnik osjetio svu vrijednost ove životne pojave koja je izjednačena sa potpunom istinom, ali ne na nivou fakta, već neophodnog uopštavanja. I zato je film zasnovan na kontrastima, sukobima onih koji su vječno prisiljeni da rade i onih koji ih u tome zloupotrebljavaju. To režiju učvršćuje u ubjeđenju da stvarnost nije nikakav statični fenomen, već stalno i prenapregnuto kretanje u oscilacijama između pozitivnog i negativnog. Tako se nužno otišlo dalje od „Opsesije” u razradi koncepcije po kojoj je sam film kao oblik izraz dramatskog intenziteta. Šest scenarsta među kojima su bili i Tenesi Vilijams i Paul Bovles, napisali su Senso kao izrazitu melodramu iz visokog društva. Glumica Alida Vali, koja nije u cvijetu mladosti, sa iskrama u očima i blistavim osmijehom, kao da ne može ni sebi da objasni svoje postupke kada odbacuje sve što ima zarad protuve, koji ne polaže ni pet para za vlastiti kukavičluk. Izuzetnost Viskontijevog talenta je i u tome što ga njegovo suptilno osjećanje stvarno navodi na nove raskide sa tradicionalnim shvatanjima čak i unutar samog neorealizma. Za njega je svaki sledeći snimak samo protivurječnost više između života i umjetnika. Zar smisao nije u prevazilaženju čak i onog što nam se čini nemoguće?
To je film — sumnjati u njegove sposobnosti znači odricati se njegove savremenosti. Ništa nije vječno (osim Boga ) i u odricanju, koje nekom možda teško pada, leže nagovještaji novih vrijednosti.
Njegova „Najljepša” snimljena je u trenutku kada su se moralisti, potisnuti neuspjesima, pokušavali da predstave kao organizovana staleška grupacija. Trebalo je da djeluje kao opomena i poziv na uzbunu protiv sopstvenih ograničenja. Još veće iznenađenje predstavljao je film „Senso” jer su pojedini akteri u njemu vidjeli ne samo napuštanje neorealizma nego i njegovu negaciju. Međutim, Viskonti je smatrao da upravo ovim svojim djelom daje i osnovnim neorealističkim idejama sasvim novi smisao i otvara šire perspektive. Zato nije nimalo slučajno njegovo opredjeljenje za poznati roman Kamila Boita koji obrađuje događaje iz one sudbonosne osamsto šezdeset i šeste, kada su se u Veneciji i sjevernim gradovima osjećala revolucionarna stremljenja, mržnja prema Austrijancima prelazila u otvoreni otpor, a težnja za istinskom slobodom Italije dovodila do herojske ekstaze. Da bi ovo pripremio za film okupio je Viskonti oko sebe veliki krug eminentnih saradnika od D’Amika do Tenesi Vilijemsa. Želio je da se tako odredi prema romantizmu i da komponuje svoje djelo na taj način da ovi daleki događaji, odavno prenošeni u istoriju i uspomene, postanu dovoljno širok, ali blizak prostor na kome se može bezbrižnije razmišljati o čovjekovom prisustvu u vremenu, njegovim subjektivnim postupcima i samoj sudbini.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.