-Piše: dr Vukić Ilinčić
Sud za suđenje anarhističkih zločina presudio je (Presuda br. 511 – ex 1908. / V – 1907. 7. Cetinje, 14. juna 1908), da se kazne: Todor Božović, Marko Daković, Jovan Đonović, Petar Novaković, Đuro Vojvodić i Vaso Ćulafić – smrću; Radonja Popović, Simo Šobajić i Vujadin O. Vujačić – vječitom robijom; Nikola Akimov Daković sa dvadeset godina robije; Stevan Rajković, Dušan Đonović, Mirko Begović, Miloš Ivanović, Jovo Lazarević, dr Milovan Marušić, Andrija Radović i Ljubomir Pavić – sa po petnaest godina robije; Marko Vasov Ćulafić, Ilija Miljanov Ćulafić, Milosav Raičević i Mihailo Đonović – sa po dvanaest godina robije; Mitar Đurović sa jedanaest godina robije; Mijat Minjin Ćulafić, Milisav J. Ljepava, Krsto A. Milović, Jovan P. Milović – Bailo, Pero Vrbica, Bajo Gardašević, Milija Pavićević, Lazar Damjanović, Nikola T. Martinović, Spasoje Piletić i Mihailo Ivanović – sa po deset godina robije; Andrija Popović sa osam godina robije; Milutin R. Miličković sa šest godina robije; – svi u lakom okovu na jednoj nozi; Mitar S. Vukčević i Jovan Tomašević – sa po deset godina zatvora; Blažo Radifković, Blažo Đukanović, Gavrilo Cerović i Vladislav Damjanović – sa po osam godina zatvora; Đorđije Kontić sa šest godina zatvora; Akim Daković, Savo A. Daković i Jovan Kažić – sa po pet godina zatvora; Gligorije Vukčević i Savo M. Đurašković – sa po tri godine zatvora; i Pero Cerović sa dvije godine zatvora;
Kazne se osuđenim na robiju i zatvor (Razlika između robije i zatvora pravi se očigledno prema stepenu krivice i uslova prilikom izdržavanja kazne – primj. V.I.) imaju računati od dana, kad su slobode lišeni;
Optuženi Lazo Božović i Mihailo Jovanović da se oslobode kazne iz nedostatka dokaza, a Nikola P. Strugar kao nevin; da svi osuđeni plate „samokupno”: troškove učinjene u istražnom zatvoru oko isljeđenja i suđenja, „nagradu” braniocima i stenografima, – po likvidacionoj listi; oslobođeni iz nedostatka dokaza, da plate svoj učinjeni trošak; Bombe – corpora delicti – da se unište;
Osuđenima na smrt Đulafiću i Vojvodiću, koji su bili u rukama vlasti, smrtna kazna zamijenjena je vječitom robijom. Zamjena smrtne kazne, obrazloženje sudija Janka Milića i Jokana Ivanovića. Zamjena smrtne kazne je potpisana još 9. juna u vrijeme vijećanja Suda o presudi, da bi bila saopštena istog dana kad i presuda u cjelini.
U toku procesa, knjaz Nikola organizuje proslavu pedesetogodišnjice Grahovske bitke i pobjede. Kao da se „starao da bljeskom proslave i zveketom oružja zaseni jedan strahovit poraz”.
Na međusobna optuživanja i napade u novinama, između zvanične Srbije i Crne Gore, reagovao je i Izvoljski, ministar inostranih poslova Rusije, koji smatra da je Srbija, kao veća i snažnija, a sada u „ozbiljnim diplomatskim teškoćama, morala obratiti pažnju na veće interese za obje saplemenske zemlje” da što skorije normalizuje odnose „predavši zaboravu prošlost”.
Suđenje u Kotoru optuženim Petru Novakoviću, Radonji Popoviću, Milutinu Miličkoviću i Vujadinu Vujačiću počelo je poslije okončanja sudskog procesa na Cetinju, 17. juna 1908. godine.
Advokati optuženih bili su dr Vukotić i Sardelić. Suđenje je bilo javno, u prisustvu novinara iz različitih redakcija, posebno iz Crne Gore, a bilo je i agenata crnogorskog režima.
Na kraju, „viđeni Srbi i advokati” dr Rudolf Sardelić i dr Božo Vukotić, uspjeli su da odbrane optužene u Kotoru, oni su proglašeni nevinim i pušteni na slobodu.
Nakon otkrivenih falsifikata i završetka Fridjungovog procesa, osuđenici iz Zagrebačkog procesa pomilovani su. Ono što se desilo u Beču, moralo je imati odjeka u Zagrebu. Dokumenta koja su proglašena lažnim u Beču bila su lažna i u Zagrebu, ali ne i na Cetinju. „Ćesar se poneo otmenije prema svojim neprijateljima, nego knez prema svojim Crnogorcima”.
Pomilovanje osuđenih u Zagrebu i ishod provjere u Beču išli su u prilog osuđenima na Cetinju, ali to nije uticalo na režim u Crnoj Gori. Pored toga, osuđeni na Cetinju bili su oslobođeni u Kotoru, što je, svakako, degradiralo presudu Suda za suđenje anarhističkih zločina. Sudski proces kaže da ni u kom slučaju nije značio počinak, već predah, jer svaka akcija izaziva neminovno reakciju. „Mnogobrojna emigracija i omladina učinili su sve što su mogli, da se pobjednici na Cetinju ne odmaraju na lovorikama!”
Osuđeni u bombaškoj aferi koji su kaznu izdržavali u Kaznenom zatvoru „Jusovača” u Podgorici nijesu odležali predviđenu vremensku kaznu. Dobijali su parcijalno pomilovanje, koje je vezano za jubileje i važne događaje. Međutim, pojedinci su uspijevali da pobjegnu iz zatvora.
Prije opšteg zaključka o bombaškoj aferi, kao prilog tome, neophodno je i najcjelishodnije je navesti mišljenje dvojice aktera islednika Lopičića i osuđenog J. Đonovića.
U predgovoru svoje brošure, u formi ispovijesti i sa grižom savjesti, Lopičić kaže: „Cetinjska bombaška afera to kaleidoskopsko strmoglavljenje crnogorske zvanične politike, mračni je put naše najnovije istorije, koju su dužni rasvijetliti mnogi, među kojima, kao islednik, moja ličnost zauzimna skromno i nezavidno mjesto...”
Jovan Đonović zaključuje da je „cetinjski proces najveća pogreška kneza Nikole... Nije vidio da će ga to dovesti do spora sa narodom, a ovaj do spora sa svima Srbima i Jugoslovenima. Iskopao je grob svojoj dinastiji i Crnoj Gori kao nezavisnoj državi. To je prirodna posledica politike, koja odudara od dubokih osećanja naroda...”
(Kraj)