-Dr Radomir J. Popović
„Sa vrsnim senzibilitetom iskusnog istorika, Popović nam kroz ovaj kultivisan i poučan spis otkriva mnoge kontroverze Petronijevićeve ličnosti – prijatelj i neprijatelj Obrenovića, prijatelj i protivnik Rusije, taktički turkofil – sve su to spone iz kojih ličnost ustavobraniteljskog prvaka Avrama Petronijevića izranja u novom naučnom i saznajnom svjetlu”. Ovim riječama, koje su dio njene recenzije, prof. dr Suzana Rajić približila je čitaocima knjigu „Avram Petronijević, 1791–1852” i njenog autora dr Radomira J. Popovića, jednog od najznačajnijih predstavnika srednje generacije srpskih istoričara. Popović je lik ovog poznatog srpskog državnika, više puta predsjednika Vlade i ministra spoljnih poslova Kneževine Srbije, kako dalje zapaža prof. Rajić, osvijetlio i „mnoštvom dosad nepoznatih i važnih istorijskih činjenica o Avramovom dobu i njegovim savremenicima”. Knjigu je 2012. godine objavila Izdavačka kuća „Freska” iz Beograda, uz čiju ćemo saglasnost i odobrenje autora knjige, u nekoliko narednih brojeva iz nje prenijeti jedan zanimljiv dio ove „moderne političke biografije”.
Dr Radomir J. Popović rođen je 1969. u Bogatiću. Studije istorije je završio na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje je magistrirao i doktorirao. Zaposlen je u Istorijskom institutu u Beogradu. Proučava političku, društvenu i kulturnu istoriju srpskog naroda u 19. vijeku. Pored ove, objavio je knjige: Osnovna škola u Badovincima 1843–1998; Toma Vučić Perišić; L. Aresnijević Batalaka, Život i priključenija Karađorđa (priređivač); Protokol i Registar Šabačkog magistrata 1808–1812 (priređivač).
Avram Petronijević i Toma Vučić Perišić presudno su uticali na pravac političkih zbivanja u Kneževini Srbiji od 1839. do 1844. godine. U tom turbulentnom razdoblju na prestolu Srbije promijenila su se tri vladara, dvije dinastije, jedno namjesništvo i jedna privremena vlada. Petronijević i Vučić su bili u samom središtu promjena na vrhu vlasti, često im određujući smjer. Petronijevićeva slava, u narodu nešto manja od Vučićeve, širila se van granica Srbije. Bio je simbol borbe za napredak srpskog naroda, predstavljan je kao boraca protiv tiranije, zaštitnik Ustava, ličnost u čiju čast su pisane ode, litografisani portreti i punjeni stupci u stranim novinama. Sima Ignjatović, veliki bilježnik grada Budima, Jakovljev brat od strica, „u hatar ogromnog štovanja”, sahranjen je s Petronijevićevim iznošenim fesom na glavi, uprkos tome što mu je bio veliki. S druge strane, protivnici su ga napadali, osuđivali i klevetali, opet manje nego Vučića, jer je prema pobijeđenima iskazivao više milosrđa. Ali, bez obzira na ličnu odmjerenost i uzdržanost, Petronijević se svi žarom upustio u bespoštednu političku i dinastičku borbu koja je povedena u Srbiji poslije progonstva kneza Miloša.
Na sjednici Savjeta 14. juna 1839. godine, kojoj su prisustvovali ministri, mitropolit, episkopi i članovi Apelacionog suda, izabrano je namjesništvo: prvi namjesnik Petronijević kao knežev predstavnik i ministar inostranih djela, drugi namjesnik Jevrem Obrenović kao predsjednik Savjeta i pripadnik dinastije Obrenović i Toma Vučić Perišić, treći namjesnik, član Savjeta i zapovjednik narodne vojske, kojeg je ugušenje Jovanove bune izbacilo na površinu događaja. Petronijevićevo imenovanje za prvog člana Namjesništva djelimično je proisticalo iz petog člana Ustava iz 1838. u kojem je knežev predstavnik ujedno i „mjestobljustitelj”, odnosno knežev zastupnik za vrijeme kraćeg kneževog odsustva u manje važnim predmetima. Formalno-pravno djelokrug vlasti Namjesništva Savjet je propisao u Punomoćju, gdje je obrazloženo da su glavni razlozi osnivanje Namjesništva bolest kneza Milana i činjenica da je Porta potvrdila novog srpskog vladara: „Ovi namjesnici silom punomoćja davaće rukopomoć svoju u upravljanju djela Knjaza tičuća se (...)”. Potom su namjesnici položili zakletvu. U Proklamaciji od 17. juna 1839. kojom je obznanjeno stupanje Namjesništva na vlast istaknuto je da se neće mijenjati zemaljske i zakonodavne vlasti postavljene po Ustavu te ni činovnici i ostali zvaničnici. Namjesnici su narodu preporučivali da se svaki Srbin „Ustava sveto drži”. Tako je započelo njihovo devetomjesečno upravljanje zemljom, u početku u ime bolesnog kneza Milana, nepotvrđenog vladara, a kasnije u ime odsutnog kneza Mihaila.
Kao prvi namjesnik Petronijević je bio zatrpan rješavanjem brojnih molbi koje su upućivane Namjesništvu, o čemu svjedoče dokumenta iz Državnog savjeta i Ministarstva inostranih djela. Za pomoć u ostvarivanju nekih svojih prava, dugovanja ili potraživanja obratili su mu se primjera radi, Perunika, kćerka vojvode Arsenija Lome, Nikola Ćefala, dobrotvor iz mladosti Lazar Popović Fota iz Oršave i mnogi drugi. Pokušao je da realizuje i neke sopstvene ideje, pa je Savjetu prvi put podnio molbu za odobrenje kredita za izgradnju fabrike stakla, o čemu će kasnije biti riječi. Novcem iz državne kase nagrađeni su neki njegovi prijatelji i rođaci, pa je doktoru Georgiju Mušickom poklonjeno sto talira kao nagrada za sprečavanje širenja kuge 1837. godine. Svom zetu Stevanu Andrejiću pokušao je da nadoknadi iz Ministarstva finansija štetu koju je pretrpio kao zakupac jagodinske menzulane.
(Nastaviće se)