-PIŠE: mr Radoje Femić
Nadovezujući se na Sartrovo promišljanje o apsurdu, Alber Kami svoje esejističko ostvarenje, naslovljeno kao Mit o Sizifu, posvećuje analiziranju problema apsurda, upućujući i podnaslovom svog teksta na tematsko težište ogleda. Dakle, riječ je ogledu o apsurdu. Pesimistička vizija čovjekovog života umnogome počiva na različitim uzrocima, a reinterpretacijom drevnog mita o Sizifu Kami ilustruje besmislenost čovjekovih napora i prokletstvo robovanja apsurdu.
Apsurd se javlja u različitim formama, i Kami svakom pojavnom obliku apsurda pridružuje svoju interpretaciju, opominjući na uzaludnost svih napora kojima se apsurdna egzistencija može ublažiti. Štaviše, Kamijevo uvjerenje o tragičnosti čovjekovog života u najvećoj mjeri počiva na postojanju samosvijesti o apsurdnom metafizičkom položaju, koji je nepromjenljiv i čija je jedina izvjesnost sadržana u konačnosti. S obzirom na to da nije izvodljivo izmijeniti metafizičke datosti, Kami sugeriše transformaciju uvjerenja. Njegova interpretacija apsurda odbacuje autodestruktivne intencije, otvarajući prostor za pomirenje s vječitim metafizičkim konvencijama, time što se ljudska inferiornost ne poima kao znak slabosti i tragizma. U tom smislu, posredstvom mita o Sizifu, Kami savjetuje da bi Sizifa, baš kao i svakog apsurdnog čovjeka, urkos svemu, trebalo zamisliti kao srećnog.
Dramski tekst Samjuela Beketa pod nazivom Čekajući Godoa ostvario je ključni uticaj na nastanak i uobličenje estetike apsurdne književnosti. Budući da je temom rada posebno naglašena jedna strukturna dimenzija dramskog teksta, posebno je posvećena pažnja motivskom aspektu drame. Posredstvom ovog postupka, u prvi plan je dospjelo opredmećenje apsurdne slike svijeta. Ukazano je na relevantna motivska jezgra koja učestvuju u konstituisanju simboličke ravni Beketove drame, ali je posebno istaknuto i formalno obilježje drame, sadržano u iznevjeravanju uobičajenih funkcija koje u dramskom tekstu ima dijalog. Ideja ostavljenosti čovjeka od Boga u Beketovom doživljaju dobila je svoje dramsko i teatarsko opredmećenje, i inicirala nastanak raznovrsnog i bogatog opusa u okviru istog duhovnog vidokruga.
Stupanje u intertekstualni dijalog s dramom Čekajući Godoa označava drugi u nizu dramski tekst, koji svoju prepoznatljivost i poetičku autonomiju izgrađuje na osnovama tematskog saglasja s Beketovim prototestom. Naime, projekcija Godoa u drami Godo je došao Miodraga Bulatovića ima pesimističniji status u odnosu na onu koja je ostvarena Beketovim djelom. Predmet analize ovog rada bila je, u tom smislu, motivska i simbolička komparacija između Beketovog teksta, na jednoj, i Bulatovićevog, na drugoj strani. Uporedno analiziranje dva teksta omogućava postavljanje zaključka o njihovom međusobnom odnosu. Suštinski, ova dva teksta dijele fundamentalno uvjerenje o apsurdnosti čovjekove egzistencije, zasnovano na iskustvu izgubljenih iluzija, koje je proizvelo veliko civilizacijsko posrnuće oličeno u destrukcijama svjetskih ratova, ali i individualne otuđenosti. Međutim, postoje i znatne različitosti u pogledu postupka kojim se dočarava apsurdno osjećanje svijeta. Bulatovićev Godo, kao pekar, predstavlja otjelotvorenje antimesijanske koncepcije, i mogućnost doslovnog, trivijalnog spasenja, oličenog u hrani. Koristeći se Beketovim tekstom, Bulatović je uspio da apsurdnom doživljaju egzistencije obezbijedi novu dramsku formu, bitno odstupajući od one na koju se ugledao.
Poslednji segment intertekstualnog jedinstva označava dramski tekst Žarka Komanina, pod nazivom Godo je došao po svoje, u kojem se obrazuje najpesimističniji oblik rješenja metafizičke zagonetke. U ovom dijelu apsurd doživljava svoje vrhunce u obliku Godoa, koji, baveći se trgovinom oružja, razara nadu u spasilački karakter njegove misije, i raskrinkava mesijansku koncepciju Godoove pojave, iniciranu Beketovim tekstom. Komaninova verzija predstavlja varijaciju folklornog gnomskog iskaza đavo je došao po svoje, opisujući na taj način krug apsurdne vizije svijeta. Uz to, Komaninov tekst manifestuje najmanji stepen sadržajne i formalne zavisnosti u odnosu prema prototekstu, približavajući Godoa duhu savremene epohe.
Konačno, uporedno sagledavanje Beketovog, Bulatovićevog i Komaninovog teksta, u smislu detekcije međusobnih poetičkih saglasja i suprotstavljenosti, svjedoči da razumijevanje Bulatovićevog i Komaninovog dramskog opusa ne može biti cjelovito bez saznanja o tumačenoj intertekstualnoj sprezi s Beketom. Proces recepcije Beketovog djela, kao najuspjelijeg teksta iz navedene (anti)dramske tradicije, mora računati na značenjska upotpunjenja ostvarena u dramskom dijalogu sa tekstovima koji nastaju pod njegovim uticajem. Tim dijalogom jedan važan književnoistorijski i estetski toponim dobija na trajnoj aktuelnosti, što umjetničku misiju čini dalekosežnom.
(KRAJ)