- Priredila: Mila Milosavljević
Hitlerova vojska je Čehoslovačkoj brutalno oduzela nezavisnost 1939. godine. Poslije Drugog svjetskog rata i komunističkog državnog udara, zemlja je pala pod sovjetsku dominaciju, a kad je Aleksandar Dubček pokušao da liberalizuje sistem 1968. godine, u takozvanom Praškom proljeću, samo je prizvao oružanu intervenciju tenkova Varšavskog pakta. Čehoslovačka je slobodu ponovo stekla tek mirnom „Plišanom revolucijom” decembra 1989, kad je češki komunistički režim doživio konačni slom, kao što se desilo i s drugim komunističkim režimima u regionu. Za novog predsjednika izabran je vodeći dramski pisac Češke, prvi među disidentima, čovjek koji je u očima mnogih predstavljao moralnu savijest nacije: Vaclav Havel. Pošto mu je uskraćeno univerzitetsko obrazovanje (zbog toga što je potekao iz imućne porodice), Havel se u mladosti prvo okrenuo pozorištu. Šezdesetih je pisao komade mahom u „apsurdističkom” žanru, lukavo i domišljato kritikujući sve nelogičnosti i iskvarenost komunističkog sistema. Havel je proglašen „klasnim neprijateljem”; oduzet mu je pasoš, a komadi zabranjeni. Kasnije mu je pružena prilika, i to ne jednom, da napusti zemlju, ali njemu je draže bilo da ostane trn u peti vlastima, i tada je zapisao: „Rješenje ove ljudske situacije nije u tome da se iz te situacije izađe”. Građanski forum, opozicioni pokret čijem je osnivanju znatno doprinio i Havel, konačno je 1989. uspio da potisne Komunističku partiju sa vlasti, i decembra iste godine Havel nova Skupština Čehoslovačke izabrala je Havela za predsjenika zemlje. Bio je to jedan uistinu izvanredan preokret. Prvog januara 1990. Havel se preko radija obratio svom narodu.
„živimo u moralno zagađenom okruženju. Osjećamo se moralno bolesnim zato što smo navikli da govorimo nešto drugo, a ne ono što mislimo. Naučili smo da ne vjerujemo ni u šta, da ne obraćamo pažnju jedni na druge, da brinemo samo za sebe. Pojmovi kao što su ljubav, prijateljstvo, saosjećajnost, poniznost ili praštanje izgubili su svoju dubinu i dimenzije, i za mnoge od nas oni su predstavljali samo neobične psihološke pojave, ili su ličili na zalutale vapaje iz davnih vremena, pomalo smiješne u epohi računara i svemirskih brodova. Samo su malobrojni među nama bili u stanju glasno da uzviknu da današnji vlastodršci ne bi smjeli da budu svemoćni, i da te posebne farme, na kojima se proizvodi ekološki čista hrana vrhunskog kvaliteta namijenjena njima i samo njima, svoje proizvode treba da šalju školama, sirotištima i bolnicama – ako već naša poljoprivreda nije kadra da te proizvode ponudi svima. Bivši režim – naoružan svojom nadmenom i netrpeljivom ideologijom, sveo je čovjeka na puku proizvodnu snagu, a prirodu na sredstvo za proizvodnju. Time su napadnuti sama njihova suština i uzajamni odnos čovjeka i prirode. To je darovite i samostalne ljude, koji sa uspjehom rade u svojoj sopstvenoj zemlji, svelo na šrafove i klinove neke čudovišno ogromne, bučne i smrdljive mašine, čija stvarna svrha nije jasna nikome. A ta mašina ne može ništa drugo nego da bespovratno iznuri i samu sebe i sve svoje šrafove i klinove.
Svi smo mi navikli na totalitarni sistem i prihvatili ga kao nepromjenjivu činjenicu.
Kad govorim o tom zagađenom moralnom ambijentu, ne govorim samo o gospodi koja jedu organsko povrće i ne stižu ni da pogledaju kroz prozore aviona. Govorim o svima nama. Svi smo mi navikli na totalitarni sistem i prihvatili ga kao nepromjenjivu činjenicu, i na taj način doprinijeli da on i dalje traje. Drugim riječima, svi smo mi – premda, po prirodi stvari, ne svi u istoj mjeri – odgovorni za djelovanje totalitarne mašinerije; niko od nas nije samo žrtva; svi mi, takođe, učestvujemo u njenom radu.
Zašto to govorim? Bilo bi nerazumno pojmiti tužno zavještanje poslednjih četrdesetih godina kao nešto strano, kao nešto što nam je zavještao neki daleki rođak. Naprotiv, to zavještanje moramo prihvatiti kao grijeh koji smo počinili protiv samih sebe. Ako ga tako prihvatimo, shvatićemo da je na svima nama, i samo na nama, da preduzmemo nešto povodom toga. Ne možemo kriviti bivše vladare za sve, ne samo zato što tako ne bismo bili na putu istine već zato što bi to moglo da omalovaži dužnost s kojom se svako od nas danas suočava, to jest obavezu da delamo nezavisno, slobodno, razborito i brzo. I da nas niko ne shvati pogrešno: ni najbolja vlada na svijetu, ni najbolji parlament i najbolji predsjednik – ne mogu sami postići bogzna šta. Pogrešno bi, takođe, bilo od njih očekivati lijek za sve. Sloboda i demokratija podrazumijevaju lično učestvovanje, a samim tim i odgovornost svakog od nas. Ljudi, vratila vam se vaša vlast! Ako shvatimo to, onda ni svi užasi koje je nova čehoslovačka demokratija naslijedila neće izgledati tako strašno. Ako shvatimo to, nada će se vratiti u naša srca.
... Da zaključim: želio bih da vam kažem da hoću da budem predsiednik koji će manje govoriti, a više raditi. Predsiednik koji neće samo gledati kroz prozor svog aviona već koji će, na prvom mestu i prije svega, uvijek biti među svojim sugrađanima i umjeti lijepo da ih sasluša.
Možete me pitati o kakvoj republici maštam. Dozvolite da vam odgovorim: maštam o jednoj republici nezavisnoj, slobodnoj i demokratskoj, i ekonomski naprednoj republici u kojoj će, pritom, vladati društvena pravda; ukratko, o jednoj humanoj republici koja služi čovjeku i u kojoj, upravo stoga, opstaje i nada da će čovjek služiti njoj. O republici ostvarenih ljudi, jer bez toga nemoguće je rješiti bilo koje od problema s kojima se suočavamo, ni one ljudske, ni one ekonomske, ni ekološke, ni društvene, ni političke.
Najugledniji među mojim prethodnicima svoj prvi govor započeo je citirajući velikog češkog prosvetitelja Komenijusa. Meni ćete dopustiti da svoj prvi govor okončam parafrazom istog iskaza: Ljudi, vratila vam se vaša vlast!”
(Nastaviće se)