- PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Dobili smo nalog sa Cetinja da u Starom Baru ostanemo do daljnjeg naređenja. Dane smo provodili izlazeći u Novi Bar i na morsku obalu. Zatim smo obišli stari i napušteni turski grad nad Starim Barom, gore u planini. Krov nad zidinama je potpuno razrušen i uništen, dok su zidovi bezbrojnih odaja ostali skoro cijeli – jer su zidani od čvrstog materijala – te su odoljeli zubu vremena i ostali su neporušeni. Išao sam tako, iz odaje u odaju i naiđem na jedan mračan hodnik na zapadnoj strani grada, koji vodi u dubinu iz jedne četvorouglaste odaje.
Spustio sam se dolje da vidim kuda vodi. Tek, onamo dalje vidi se mali zračak svjetlosti – dođem do njega po hrapavim kamenim stepenicama, i vidim vodu kako prolazi malim potočićem ispod njega. Taj hodnik je za vrijeme turskog carstva služio kao jedini prolaz iz grada do potočića, a da se spolja ne može primijetiti – i za vrijeme opsade tog grada, Turci su kroz njega iz potočića snabdijevali cio grad vodom.
U tom istom gradu pronalazilo se staro tursko oružje – handžari, mačevi i druge kovine, od kojih su neki bili potpuno sačuvani – a neke je opet rđa izjela.
Između Starog i Novog Bara prostirala se lijepa ravnica u kojoj je zasađena čitava šuma razgranatog maslinovog drveća, a stabla su im rapava i skroz popucana, tako da su kroz stabla čitave rupe po nekoliko desetina centimetara u prečniku.
Jednog dana, doletjela su dva austrijska aeroplana i bacali bombe, baš na onaj dio varoši u kojem smo mi bili smješteni. Nikada do tada aeroplani nad Starim Barom nijesu letjeli, a pogotovo bombe bacali. Ljudskih žrtava nije bilo, ali su nanijeli prilično štete građevinama.
Istog dana pronijela se vijest po varoši da će iduće noći doći francuska flota i donijeti francuske trupe, da će ih iskrcati u Crnoj Gori da pomognu Crnogorcima u probijanju austrijskog fronta.
Ta je vijest obradovala sav crnogorski narod, tako silno da se sa velikom radošću očekivao njihov dolazak.
Dan je prošao – noć se spustila, a sitna kišica počela je da pada. Pomrčina je bila gusta da se nije moglo nikud ići. Stoga smo oko 9 sati već svi bili u svojim krevetima. Kad, oko 2 sata noću (poslije ponoći), zagrmješe topovi sa okolnih brda tako silno da su se prozori na kućama tresli kao da će se rasuti u paramparčad.
Topovska grmljavina nas je probudila, brzo sam se obukao, uzeo sam napunjen revolver i pohitao u pravcu otkuda su dolazile detonacije topovskih paljbi.
Dok smo mi izašli van varoši i ušli među krševe i šiprag koji je rastao po planinama, topovi su prestali pucati. Sitna kiša je i dalje sipala, a mi se u gustoj pomrčini izgubismo među krševima – jer nijesmo znali gdje se nalazimo i na koju stranu da se uputimo. Stoga smo morali napolju ostati sve do svanuća, i tek kada je svanulo, vratili smo se skroz mokri u svoj stan.
Kad smo se u varoš spustili, doznali smo da je umjesto francuske flote došla austrijska. U samo pristanište Novog Bara privezaše kraljevu jahtu, koja se u pristaništu nalazila, i Austrijanci su je povukli sa sobom. Straža u pristaništu, kada je vidjela da je to austrijska flota, počela je da puca iz pušaka, ali su na njihovu puščanu paljbu Austrijanci odgovorili mitraljezima – te je u borbi poginuo jedan Arnautin, koji se nalazio kao stražar na samom kolosijeku. Pogođen u čelo pao je na šine, a mozak mu se prolio iz lobanje presječene mitraljezom.
Haubica (top), koja se nalazila u šipragu okolnih brda – iskoristila je sijevanje munje, i njenom svjetlošću osvjetljivala je s vremena na vrijeme austrijsku flotu tako da su je iz haubice gađali. Ali metak iz haubice – umjesto da je udario austrijsku flotu – pogodio je privezanu kraljevu jahtu i potopio je.
Ta jahta je bila jedino podvozno sredstvo Crne Gore, na Jadranskom moru i to jedino podvozno i saobraćajno sredstvo utopljeno je.
Vijest o dolazku Francuza u Crnu Goru proturena je lažno od austrijskih špijuna. Ubrzo smo uhvatili jednog Arnautina, u času kada je sa jednog brda iz šipraga davao noću signal austrijskim ratnim lađama koje su noću izlazile iz Kotorskog zaliva.
Pošto je Arnautin završio sa svojim noćnim signalima i špijunažom, to su i aeroplani prestali dolaziti nad Stari Bar da bacaju bombe.
Presuda je bila kratka – ali pravedna, tako, da je ubrzo pravda bila zadovoljena.
Nakon 14. dana našeg boravka u Starom Baru, dobijemo nalog da krenemo za Cetinje. Sjutradan, oko 7 sati ujutro, bili smo na željezničkoj stanici u Novom Baru. Voz je bio spreman za polazak i samo je čekao nas da dođemo, pa da nas vozi do Virpazara, jer je željeznička pruga, koja je bila u gradnji, puštena u saobraćaj samo od Starog Bara do Virpazara.
Čim smo stigli na stanicu, ušli smo u voz koji je ubrzo i krenuo. Lokomotiva je bila dosta slaba, dok je kompozicija voza bila prilično dugačka – vagoni su mali i kratki, ali su bili puni. Dok smo se mi u vagone smještali, začuo se glas mašinovođe gdje pita da li je gotovo.
– Gotovo – tjeraj! slijedio je odgovor! Lokomotiva zvijunu svojom piskavom sviralom i zatim krenu.
(NASTAVIĆE SE)