- PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Mi smo se u vagonima smjestili i zauzeli sjedišta na tvrdim hrastovim klupama i kroz prozor smo posmatrali Bar i okolne planine na čijim se vrhovima bijelio snijeg.
Voz je počeo da ide brzinom oko 30 kilometara na sat, ali što smo se od Bara više udaljavali –primjećivao sam, da se brzina voza usporava, a lokomotiva je sve jače i jače pućkala.
Vozili smo se više od dva sata. Rekao bih da smo odmakli Bog zna kako daleko od Bara, dok u vazdušnoj liniji jedva da smo se udaljili od njega nekoliko kilometara. Ipak smo se uspeli na brdo oko 1.500 metara iznad morske površine. I na tom brdu smo počeli ulaziti u bijeli oblak koji se stopio sa njim, a do kojeg smo došli vijugavom željezničkom prugom.
Kad se voz uspeo na visinu, počeo je brže da ide i pućkanje lokomotive je polako prestajalo i iščezavalo. Odjednom, vagon u kojem sam se nalazio, skoči sa šina i poče tandrkati preko željezničkih pragova – i zaustavi cio voz. Iziđemo iz vagona svi koliko nas je bilo, uhvatimo vagon i podignemo ga na šine te voz krenu dalje. Nijesmo se odmakli ni stotinu koraka – a isti vagon opet skoči sa šina i zaustavi lokomotivu. Podigli smo ga ponovno na šine i u prvoj stanici u koju smo ušli otkačili su ga i ostavili, a mi smo se morali premjestiti u ostale vagone kod ostalih putnika.
Čim smo izašli iz stanice zvane „Tuđemili”, prošli smo kroz jedan dosta dugačak tunel, i zatim se voz počeo polako vijugavom prugom spuštati sa visine na kojoj smo bili, i za kratko vrijeme stigli smo u Virpazar. Nijesmo se u njemu zadržavali niti gubili vremena, nego smo odmah otišli na obalu jezera gdje su nas čamci čekali i prevezli nas preko jezera u Plavnicu, odkale smo plavničkim poljem pješke krenuli za Podgoricu, i u nju stigli poslije ponoći.
Od Plavnice do Podgorice ima oko 20 kilometara i to je jedina ravnica u Crnoj Gori većeg obima, jer ima oko 40 kvadratnih kilometara, a podesna je za poljoprivrednu obradu iako je dosta pjeskovita i puna šljunka.
Sa obje strane pružaju se visoke planine, koje su svojim vijencem ukrasile Plavničko polje i Podgoricu, koja se nalazi pod samim podnožjem tih planina.
Podgorica je vrlo lijepa varoš. Ulice su joj prave i široke. Kuće su podignute od čvrstog materijala. U sredini varoši postoji povelik prostor gdje se održava pijaca i trgovina. Oko tog trga podignuti su silni trgovački lokali, iz kojih preko cijelog dana vire ljudske glave sa crvenim fesovima, čekajući na mušterije.
S južne strane Podgorice, a nedaleko od nje, nalazi se rijeka Morača, kroz koju teče mutna voda, koja je dosta niska, u izlokanim ogromnim rupama koje je voda izlokala kada naraste. Svuda visi bezbroj vijenaca duvana koje su Crnogorke povješale u hlad da se suši.
Između Podgorice i Morače nalazi se lijepa poljana i u njoj je podignuta vojnička kasarna, a ista poljana im služi za vježbanje vojske.
Sjutradan smo krenuli iz Podgorice za Cetinje. Put iz Podgorice prema Cetinju pruža se malom ravnicom, a sa obije strane puta, kroz ravnicu, zasađeno je lijepo mlado drveće, koje kada ozeleni dobija veličanstven izgled. Iza ravnice počinju planine, a put postaje vijugav i nastaje uspon sve do Kokota.
Pored samog puta, između Kokota i Rijeke, nalazi se duboka provalija – a s druge strane provalije, visoka planina sa strmenitim stranama, tako, da se ni u kom slučaju čovjek uz nju uspeti ne može. Dok je sa lijeve strane put ravan, po istoj ravnici iz zemlje kao da su izrasle stotine krševa od po jednog metra visine, u malim razmacima jedan od drugog tako, kao da su ih ljudske ruke tako zasadile ili poređale!
Na istom mjestu, uz samu cestu, nazidan je jedan krug od kamena, od jednog metra visine i 15-20 metara u prečniku. U istom krugu usađena su dva vrlo lijepa drveta koja lijepo rastu kao da im sloj u kojem se nalaze nije kamenit nego da je najbogatijeg kvaliteta i najplodniji! Kralj Nikola I, kadgod je prolazio pored njih, skidao je svoju kapicu sa glave i prekrstivši se izgovarao neku kraću molitvu, koju ni njegova najbliža okolica nikad nije mogla jasno čuti, jer ju je Kralj Nikola Petrović šapućući izgovarao.
Taj od kamena obzidani krug zove se Carev laz, i ta dva drveta što tako veselo i u lijepom obliku rastu služe kao jedini znak i spomenik, koji podsjeća prolaznike – da su na istom mjestu godine 1712. Crnogorci, potukli tursku najezdu od 60.000 Turaka kada su pošli u pohode na krševitu Crnu Goru, da je pokore i osvoje. Ta dva drveta daju znak – da je na istom mjestu potučena brojno nadmoćna turska sila. Oko 40.000 mrtvih ostalo je na tom bojištu a mali ostatak izbjegao je smrt. Od tog doba se Turci nijesu više usuđivali napadati krševitu Crnu Goru, koja je očuvala kandilo srpske slave i srpske slobode, podgrijevala srpske nade i raspaljivala srpsku vjeru i uz gusle širila srpske junačke pjesme i ulivala ih u dušu srpskoj mladeži i mlađoj generaciji da brani „oltar pravi i kamen krvavi”.
„Krstu služi a Milošem živi”.
(NASTAVIĆE SE)