- Piše: Budo SIMONOVIĆ

Nakon naše nedavne reportaže o guslama napravljenim od francuskog vojničkog šlema, koje je prije sto godina u vojnoj bolnici u Bizerti napravio neko od srpskih ranjenika i velikomučenika koji su preživjeli golgotu odstupanja srpske vojske i naroda u Prvom svjetskom ratu preko gudura Albanije i Crne Gore ka jadranskoj obali, iz Sidneja nam je Slobodan Lazović javio da se slične gusle čuvaju i u domu iseljeničke porodice Radanović u Pertu, a napravljene su još 1914. godine.
Lazović, revnosni i vjerni čitalac, pa na određeni način i saradnik „Dana”, čovjek koji je na australijski kontinent dospio iz Podgorice prije blizu pola vijeka, jedan od najagilnijih ljudi u jugoslovenskoj dijaspori, ne samo u Sidneju gdje živi, neumorni dugogodišnji predsjednik ovdašnjeg iseljeničkog društva „Njegoš”, prije pet-šest godina je objavio i knjigu „Naše legende”, na srpskom i engleskom, koju je posvetio najpoznatijim, uglavnom crnogorskim iseljeničkim porodicama u toj dalekoj zemlji. Među njima su i Radanovići.
– Lazar Simov Radanović je, kao osamnaestogodišnji mladić, dospio na zapadnu obalu Australije, u rejon Perta, iz Mokrina kod Herceg Novog još daleke 1901. godine – kazuje Slobodan Lazović.
– Skrasio se i mučenički posao našao u rudokopima zlata u Kalguliu i Bolderu. Dvanaest godina kasnije, po preporukama i na njegov poziv, u Australiju je došla i mlada djevojka Stana, rodom od Bijelića iz Sutorine, sa kojom se Lazar vjenčao iste godine u Kalguliju. Dvije godine poslije dobili su sina Jovana, zatim kćerku Milicu,pa blizance Sima i Anku i najmlađeg sina Petra, koji je još živ i uskoro puni 98 godina, a živa mu je još i sestra Milica, iako je prevalila stotu...
Oprhvan obavezama oko velike porodice koju je stvorio, Lazar Radanović, nažalost, nikad za života nije uspio da dođe u Crnu Goru i posjeti rodni kraj i rodbinu u njemu – umro je pritisnut nostalgijom i velikom neostvarenom željom da još jednom vidi otadžbinu, da Orjen i Boka budu potonja slika koju će ponijeti sa ovog svijeta.
Kuća Lazara Radanovića, po kazivanju njegovog sina Petra – veli dalje Slobodan Lazović – bila je uvijek otvorena za naše ljude i sve dobronamjernike, stjecište onih koji su sa ovih prostora pristizali u Australiju s nadom da će tu zaraditi pare i jednom se u otadžbinu vratiti kao bogati ljudi. Pored ostalog, u toj kući su se otkad pamti Lazarev sin Petar, uvijek mogle čuti i gusle i viteška pjesma uz njihove strune, a prve je još 1914. godine napravio sam Lazar i one se i danas čuvaju u toj kući kao velika relikvija i svetinja.
Kako nije imao javorovog drveta od kojeg se gusle, po pravilu prave, Lazar je napravio karlicu od jedne veće konzerve za ulje. Rukohvat i gudalo je napravio od drveta, a strune od dlake iz konjskog repa, kako se to, inače, sve do danas radi.
Pored tih zaista nesvakidašnjih i po svemu neobičnih gusala, u kući Radanovića u Pertu odavno stoje i prave pravcate gusle javorove koje su u njihov dom kasnije dospjele iz rodnog kraja, ali Petar tvrdi da one limene, po ljepoti i snazi zvuka ništa ne zaostaju za ovim od suva javora i da su to probali i konstatovali mnogi poznati guslari i guslima vični ljudi, koji su zalazili u njihovu kuću.
Sjutra: LIJEČILE TUGU ZA ZAVIČAJEM


Obožavao i tamburicu

Lazar Radanović je, po kazivanju njegovog sina, prema guslama gajio kult i neko posebno poštovanje – kaže Slobodan Lazović – ali je volio i tamburicu koje se često u časovima odmora laćao. Uz to, on je imao i veoma vješte ruke i umio da napravi i neke druge instrumenete vezane za rodni kraj – jedne njegove dvojenice se, recimo, takođe čuvaju u njegovoj kući kao velika relikvija i dragocjenost.