-PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Istog dana smo stigli na Cetinje, gdje smo bili ljubazno dočekani i primljeni od strane cetinjskog stanovništva, koje nas je rado dočekalo kao prvu grupu dobrovoljaca iz Amerike. Poslije kraćeg vremena otišli smo pred dvor kralja Nikole I, gdje nas je on sa nekoliko riječi pozdravio i, između ostalog, rekao da je njegova želja da ne idemo na front – nego da ostanemo na Rijeci Crnojevića do daljnjeg njegovog naređenja. Na Rijeci da se spremamo i izvježbamo sa rukovanjem puškama te kada on bude dao nalog da pođemo na Skadar i da Skadar mi kao dobrovoljci zauzmemo. Poslije kraćeg govora kraljevog, klicali smo: „Živio – Živjela velika Srbija” – poslije čega se kralj Nikola I povukao u dvor, a mi se razišli po Cetinju i cetinjskim kafanama radi odmora.
Po želji kraljevoj, ostali smo nekoliko dana na Rijeci Crnojevića radi odmora od daleka puta i silnog pješačenja, a poslije nekoliko dana dogovorili smo se da pođemo na front, ne čekajući kraljevo naređenje da pođemo na Skadar da ga zauzmemo od neprijatelja. Zahtijevali smo da nam dadu puške i fišeke, te čim smo se snabdjeli sa ratnom opremom pošli smo na front u takozvani Hercegovački odred, koji se nalazio na Grahovačkom i Bilećkom frontu, pod komandom vojvode Đure Petrovića, kraljevog rođaka i brigadira Jova Bećira.[...]
Hercegovački odred se bio pobunio zato jer su doznali da je Crnogorska vrhovna komanda bila sklona da prihvati austrijske uslove za separatan mir između Austrije i Crne Gore, i da udovolji austrijskim uslovima u kojima se, između ostalog, tražilo da Crna Gora preda Austriji Hercegovački odred koji se sastojao od dobrovoljaca ne samo iz Amerike, nego Hercegovaca i Bosanaca koji su prebjegli u Crnu Goru za vrijeme rata.
Kad smo stigli u Hercegovački odred koji je bio na Grahovačkom i Bilećkom frontu, od strane komandanta Vojvode Đure Petrovića, bili smo ljubazno dočekani i sa velikim oduševljenjem nas je u svoj odred primio.
Vojničkog odijela nije bilo na raspoloženju da nam dadu nego smo bili u svom civilnom odijelu koje smo sobom donijeli iz Amerike. Dobili smo svaki berdanku pušku i 100 komada olovnih fišeka u kojima je bio barut. Kada se fišek ispali, iz puščane cijevi kulja plavi dim kao iz cigare. Kada se ispali nekoliko fišeka na neprijatelja, dim koji kulja iz puške podigne se uvis i po dimu nas neprijatelj nađe te nas iz topova gađa. Stoga smo morali iz pušaka gađati neprijatelja samo onda kada dođe da juriša na položaj koji smo mi posjedovali. Nas su neprijateljske puške gađale čim bi vidjeli koga od nas da je izvan rova.
Blagodareći crnogorskim krševima, imali smo od same prirode stvorene dobre zaklone, koji su nas štitili od neprijateljskih kuršuma.
Hrana je takođe manjkala i nijesmo sledovanje dobijali po desetak dana, a što nas je mnogo ubijalo. Bili smo prinuđeni tražiti razne biljke i korijenje kao i krompir u onom zemljištu koje se nalazilo između naših i neprijateljskih rovova. Ili, kako to Englezi kažu: „No man’s land”. Kadgod bi išli po krompir, neprijatelj nas je ne samo iz pušaka gađao, nego i iz topova. Više puta je poneki i glavom platio, tražeći što za jelo.
Po nekoliko dana smo živjeli samo o raznim biljkama, koje smo kuvali i njihovu čorbu umjesto supe jeli (pili).
Nama koji smo došli iz Amerike, prvih dana je bilo veoma teško, jer nijesmo bili vični takvom životu!
Kad po neka Crnogorka donese na svojim leđima poveću torbu napunjenu hranom svome mužu, bratu, ocu ili kom svom rođaku, to su Crnogorci sa nama bratski dijelili. Osim toga, gledali su da od svojih usta zakinu i nama što više dadu. Crnogorci su nas voljeli više nego svoju rođenu braću. Stoga su uvijek gledali da nam udovolje u čemu god su mogli. Ali, kako su i sami bili u oskudici sa svake strane, to su nam se sa tugom u srcu jadali i žalili što nijesu u stanju da nam pruže udobnost, onakvu kakvu bi trebalo da nam dadu.
Crnogorski narod zadržava sebi svojstvene crte, koje se ne mogu naći ni kod kojeg drugog naroda na svijetu. Vjeran, gostoprimljiv, veledušan, živahan, krupan i snažan, lijepog stasa, veseo, naklonjen šali, strance rado primaju u kuću i poslednji zalogaj koji u kući ima daće strancu. Pogotovo za nas, dobrovoljce iz Amerike. Svuda su nas srpskim gostoprimstvom dočekivali. Smatrali su nas za nešto više nego oni što su i u nama su gledali svoje očite prijatelje. Zato su svi bez razlike gledali da nas počaste i ugoste što su najbolje mogli. Pa i sami oficiri, čuvali su nas i štitili koliko god su mogli. Prema nama dobrovoljcima iz Amerike bratski su se ponašali. Sve što im je na raspoloženju bilo, dijelili su bratski s nama, a povrh svega toga neustrašivi su u boju i sa ozarenim licem svojevoljno u smrt će ići. Vrline koje Crnogorci imaju dostojne su svake pohvale i s punim pravom mogu reći da je Crnogorski narod najplemenitiji narod na kugli zemaljskoj. Maniri njihovog starodrevnog domaćinstva i srdačne i dobronamjerne naklonosti, koju su po svojim urođenim osobinama svagda ukazivali prema strancima i prema gostima, imali su privlačnu, magnetsku snagu na mene tako da sam iskreno zaželio da među njima stalno ostanem, da živim u njihovoj sredini i da se sa njima prosto srodim.
(Nastaviće se)