-Piše: Budo SIMONOVIĆ

Uz svete zvuke gusala, makar dopirali i sa instrumenta napravljenog od lima, u Australiji, tamo „na kraju svijeta”, daleko od rodnog kraja, mnogi su u kući Lazara Radanovića, rodom iz Mokrina kod Herceg Novog, liječili tugu za zavičajem i čuvali uspomene na viteška vremena i ljude iz svoje domovine u kojoj su od pamtivijeka posebno cijenjeni i poštovani oni koje su gusle opjevale, gdje se smatralo da kuća u kojoj se gusle ne čuju nije kuća no pećina – da se oni koji nijesu uz gusle spomenuti nijesu imali rašta ni rađati.
– Ti skupovi i guslarske večeri u našoj kući – kako ističe i Lazarev devedesetosmogodišnji sin Petar Radanović – hranili su dušu i onih koji su pjevali uz gusle i onih koji su ih pomno slušali. Tako je podgrijavan njihov patriotizam i zahvaljujući i guslama, naši ljudi, daleko od domovine vazda su bili gotovi da prema potrebi i njihovim mogućnostima priteknu u pomoć svojima u starom kraju. To im je pomagalo da ostanu zdravog duha i vjerni nastavljači slavne istorije i kulturnog nasleđa crnogorskog, da u tom duhu odgaje i vaspitaju i svoj porod i potomstvo uopšte...
A priča o Lazaru Radanoviću i njegovoj porodici sama za sebe zavređuje „pažnju” gusala. To ne samo da je storija koja potvrđuje neminovno pravilo da je u velikim i brojnim porodicama uvijek više i radosti i žalosti, nego ta storija, bez imalo pretjerivanja, predstavlja paradigmu, oličenje sudbine svih iseljeničkih porodica na tlu najmanjeg kontinenta na svijetu.
Po priči Petra Radanovića, koju je od zaborava sačuvao Slobodan Lazović, njegova majka Stana je došla u Australiju 1913. godine, odmah se vjenčala sa njegovim Lazarom i zakratko izrodila petoro djece. Porodica se potom množila i širila, ali sa tim i obaveze za Lazara i Stanu da porodicu održe i izvedu na put. Lazar, po svemu sudeći, nije birao niti je mogao da bira poslove i samo je on znao kako je bilo premučno raditi u rudokopima zlata, u blatu i kaljuzi, u najprimitivnijim uslovima kakvi se danas ne mogu ni zamisliti. Ili, kako je bilo teško sjeći šumu i obezbjeđivati drva za velike peći koje proizvode paru, odnosno pokreću turbine agregata za struju.
– Iako su braća i sestre Radanovići rođeni daleko od Crne Gore i ambijenta u kojem su nastale i proslavile se gusle – kaže Slobodan Lazović – zahvaljujući roditeljima, prvenstveno ocu Lazaru, i njihovim prijateljima, i njihova djeca su zavoljela zvuke gusala, a najmlađi Petar je, uz to, od oca naslijedio i ljubav prema tamburici. On tvrdi da su mu gusle i danas najmilija „muzika”, iako, kao i otac mu, voli i tamburicu, koju je počesto, sve do skoro, dok ga silne godine nijesu savladale, umio da uzme i vješto udari po njenim žicama, da ga, kaže, želja mine na mladost, na vrijeme kad se sa vršnjacima iz svog kraja aktivno sa njom družio.
(Sjutra: Spasili samo goli život)

Kuća na kojoj vrata nijesu zaključavana

– Iako najmlađi od petoro Lazareve i Stanine djece, Petar Radanović je bio najaktivniji u iseljeničkoj zajednici u okruženju i kao takav veoma poznat i priznat, ne samo među našim doseljenicima sa prostora bivše Jugoslavije nego i u australskoj zajednici uopšte – kaže Slobodan Lazović. – Kao mladić, čim je završio osnovno školovanje, zaposlio se i postao ugledan i uvažen trgovac u Kalguli-Bolderu, a od 1942. do 1945. godine bio je i dobrovoljac u australijskoj vojsci u Drugom svjetskom ratu. I Petar i sva njegova braća i sestre, kako su to činili i njihovi roditelji, uvijek su držali otvorena vrata na kući i gledali da, posebno novodoseljenike na ove prostore sretu i pomognu im da se bolje snađu. Ova porodica je, recimo, bila jedna od prvih koja je dočekala i ugostila bivše crnogorske i jugoslovenske logoraše koji su preživjeli njemačke lagere smrti i poslije rata preko Engleske dospjeli u Australiju. Pored ostalog, za Božić, za Vaskrs i prigodom drugih svetkovina, izvodili su ih iz prihvatnih logora u Pertu i za njih u svojoj kući i na imanju organizovali gozbe i druženja, susrete sa starim iseljenicima...