Dani su nam na frontu, kada napada nema, prolazili u ćaskanju i igranju karata, ili tome slično. Kad bi neprijatelj pokušao da zauzme naše položaje, svaki dograbi svoju pušku, smjesti se za onaj kamen za koji smatra da je podesan za zaštitu od neprijateljskih kuršuma i iza njega čeka pojavu neprijatelja. Pošto nije bilo municije na odmet, to smo morali štedjeti i gledati tako da nijedan kuršum ne ispalimo uzalud, a da ne bi neprijatelja sa istim pogodio i oborio.
Jednom prilikom, kada su na nas napali Austrijanci i htjeli da zauzmu poziciju na kojoj smo mi bili, naši dobrovoljci iz Amerike pokazali su se tada, junački i lavovski se borili braneći krševitu, malu, ali junačku Crnu Goru, u kojoj se sokolovi legu a koji služe za diku i ponos, jer su Crnogorci perjanica srpskog naroda! Tom prilikom su dobrovoljci iz Amerike dokazali i pokazali, pred cijelim crnogorskim narodom, da smo dostojni imena kojim se zovemo i ponosimo, jer smo zaista dobrovoljci i branioci srpskog naroda i njegove kolijevke, i to baš u momentu kada neprijatelj upotrijebi svu svoju moć, kada iz razjapljenih čeljusti kulja oganj smrti, da satru srpski narod i osvoje kolijevku u kojoj je vjekovima gorelo kandilo slobode i bacala svjetlost dobre budućnosti.
Švabe su na nas jurnule iznenada dok smo se mi najmanje napadu nadali. Njihov iznenadni juriš na nas i naše pozicije, omogućio im je da nam se približe na 100 koraka. Kad smo mi počeli da ih iz pušaka gađamo, padali su kao snoplje. Ali, pošto ih je bio veći broj, to im je uspjelo da nam se sasvim približe i došlo je do samog pokolja. Čim smo se bili izmiješali, mi koji smo imali revolvere pucali smo u njih a bez da je i jedan metak badava ispaljen. Svaki metak plaćao je Švaba svojom glavom i svojim životom, a oni koji nijesu imali revolvere upotrijebili su bajonete i prosipali utrobe neprijatelja tako silno, da je za nekoliko minuta borbe obojeno krvlju tvrdo sivo kamenje i pokriveno hiljadama ljudskih leševa. Među leševima, bio je ogroman broj teško ranjenih koji su vapili za pomoć, dok nas neki moljaše da ih ubijemo da se ne pate od silnih bolova koje su dobili kad su nas napali i htjeli varvarski da otmu naše ognjište.
Spasoju Stijačiću i Vlajku Krivokućinu bilo je nestalo puščanih metaka, a bajoneta na puškama nijesu imali, a da ne bi pred Švabama odstupili u kritičnom momentu ili se Švabama predali, dograbili su svoje teške berdanke puške za cijevi i kundakom mlateći udarali su po švapskim glavama dok su se glave pod teškim udarcem kundaka razmrskavale i padale na tvrdo sivo kamenje, a iz njih je mozak sa krvlju, curio i razlivao se po tvrdom kamenju obojivši ga ljudskom krvlju. Pošto su im se i puške onesposobile za borbu, povukli su noževe iza pojasa i njima su prosipali utrobe neprijatelja svakom onom do koga su mogli doći i koji im je bio u domašaju!
Švabe, vidjeći da mi ne odstupamo niti se predajemo a oni padaju kao zečevi, vratiše se bježeći nazad, ostavljajući hiljadama, koje mrtvih, koje teško ranjenih svojih drugova, dok je od naših bilo neznatan broj lakše ranjenih i nekoliko mrtvih.
Kad su se Švabe povukle mnogi naši rekoše: „Ala su skupo platili!“ njihov pokušaj i iznenadni napad na nas i naše pozicije. Dok su naši junaci dobacivali jedan drugom kako se koji držao, Spasoje Stijačić i Vlajko Krivokućin ljutili su se što su puške o švapske glave izlomili i onesposobili za dalju upotrebu. Stoga su morali uzeti austrijske puške i skidati sa mrtvih Švaba fišeke (municiju) i zamijeniti svoje berdanke koje su bile starog ruskog kova.
Crnogorci i njihovi vojnici, kao i svi dobrovoljci iz Amerike, više smo cijenili pušku nego čovječiji život! Stoga je svaki svoju pušku pazio i čuvao kao da nam je ona najveći prijatelj kojeg smo ikada u životu imali, kao i najveće blago na svijetu.
Poslije ove bitke, nije se više ništa važnije događalo na cijelom našem frontu i bilo je mirno sve dokle sam ja bio na frontu. Rijetko kada je dolazilo do puščanih ili drugih napada bilo od koje strane.
Bila je katkad izazvana momentalna paljba od strane kog Crnogorca, koji se bez ičijeg znanja i odobrenja svojih pretpostavljenih oficira privuče noću do samog neprijateljskog rova, baci po nekoliko ručnih granata u rov i podvikne:
– Naprijed Crnogorci! Hura-a-a-a!
Napravi čitavu galamu kao da ih je čitav bataljon! Švabe, misleći da Crnogorci jurišaju na njih i njihove rovove, ospu paljbu iz pušaka, mitraljeza i topova, reflektorima osvijetle čitavu poziciju, ali nigdje ne vide nijednog Crnogorca! A onaj koji se privukao do švapskih rovova, bacivši nekoliko ručnih granata među njih i uzbunio ih, vješto se sklonio i neopaženo se u naše redove vratio čineći se nevješt! Kao da nema pojma šta se sve to i zašto dogodilo i radi čega?!
Tako je sve do rimokatoličkog Badnjeg večera. Kada su Austrijanci počeli u najboljem jeku da slave Badnje veče – oko 10 sati noću, Crnogorci su bez odobrenja komandanta jurnuli na austrijske pozicije i zauzeli ih zaplijenivši sve što su Austrijanci spremili sebi za proslavu Badnje večeri i Božića. To je Crnogorcima dobro došlo, jer je zaplijenjeno mnogo jela i pića, a pored tog zaplijenjeno je bilo i prilično oružja i drugog ratnog materijala.
(NASTAVIĆE SE)