-Piše: Budo SIMONOVIĆ

Dan poslije smrti Australijanca Džordž Edvarda Jordana, koji je nastradao u jednoj naoko bezazlenoj čarki sa Italijanom Klaudiom Mataboniem, vlasnikom hotela u mjestu Kalgoli u Zapadnoj Australiji, u prvim večernjim satima 29. januara 1934. godine, jedan petnaestogodišnji dječak je bacio kamenicu i razbio staklo na Matabonievom hotelu.
To kao da je bila inicijalna kapisla, alarm za ogorčeno domicilno stanovništvo da krene na juriš, u obračun, ne samo sa vlasnicima hotela nego i sa svim novodoseljenicima koji nijesu engleskog porijekla, a naročito sa južnoevropljanima, Italijanima, Jugoslovenima i Grcima. Hotel je za tili čas postao buktinja, a razjarena i pomahnitala masa je krenula u obračun i rušilački pohod i na ostale objekte, hotele, gostionice, trgovine, uslužne radnje novodoseljenika, pa i kuće u kojima su stanovali i drugu imovinu.
– Kad je taj nečuveni haos i ludilo uzelo maha, nije više bilo te sile koja ga je mogla zaustaviti – kazuje Slobodan Lazović, koji je do detalja istražio te možda najcrnje dane iseljenika sa ovih prostora na tlu Australije. Sukob se čak još više rasplamsao sledećeg dana, poslije Jordanove sahrane, na kojoj su dodatno raspaljene emocije i nacionalističke strasti, a mržnja prema „dingosima”, kako su posprdno zvali novodoseljenike, uglavnom koncentrisane i nastanjene u kampu Dingbat Flats, dostigla je kulminaciju. Ulje na vatru dolila je vijest da su „dingosi” zauzeli busije oko naselja i pripremili se da brane kamp. A oni su se zaista spremali za to, naoružavali se kako su mogli i čime su imali – uglavnom noževima, dinamitom i drugim, a gdjeko je imao i nešto od vatrenog oružja. Sve je bilo uzaludno. Pobjesnjela rulja je uletjela u kamp i cijelo naselje je za tren bilo u plamenu...
Ljudi iz kampa su, na svu sreću, izgleda dobro naslutili šta se može dogoditi, pa su na vrijeme sklonili porodice, djecu i nejač, na bezbjedna mjesta tako da se ipak sve svelo na nevjerovatno malo žrtava, uglavnom na neprocjenjivu materijalnu štetu i povrede.
Tu golgotu je, dakako, preživjela i porodica Radanović.
– Bitka je trajala dva dana – zapisao je svojevremeno Slobodan Lazović kazivanje Petra Radanovića, koji je te 1934. imao 13 godina. – Mi djeca smo se sakrili pred tim haosom u jednim kolima koja su bila pokrivena kanavacom. Srećom, policija je do nas stigla prije palikuća i rekla nam da bježimo i sklonimo se u obližnjoj šumi jer je tamo bezbjednije. Tako smo i postupili i eto, srećom, niko od nas nije nastradao, ali, izuzimajući gole živote, tada smo izgubili sve što su naši roditelji do tada bili stekli. Pored ostalog i novu veliku kuću završenu samo tri nedjelje ranije – bila je jedna od najljepših u cijeloj okolini – tako da smo ostali pod vedrim nebom i na goloj ledini. Dugo nam je potom trebalo da se ponovo skućimo i napravimo novi porodični dom, a samo su naši otac i majka znali kako su uspjeli. Za sve to vrijeme živjeli smo u jednoj maloj šupi koju smo sklepali od nekih starih limova i u kojoj nije bilo nikakvih uslova.
Sjutra: (TRAGEDIJA SESTRE MILICE)

Žrtve i posledice

U tom pogromu stradao je Dalmatinac Josip Katić, kao i jedan mladi Australijanac, kojeg su našli rasporenog nožem. Katićeva sahrana je – po sjećanju Petra Radanovića – bila istovjetna sahrani Džordž Edvarda Jordana, jedna od najvećih koja je zapamćena u tom dijelu Australije, jer su na ispraćaj došli svi novodoseljenici iz Evrope, ne samo iz Perta i okoline, a zanimljivo je da je u pogrebnoj povorci bilo i dosta Angloaustralijanaca, onih koji se nijesu slagali sa rasizmom i zlodjelima njihovih sunarodnika prema novodoseljenicima i otvoreno su to osuđivali.
U pogromu je, inače, spaljeno oko 80 kuća, mahom Jugoslovena, tri hotela čiji su vlasnici bili Italijani, italijanski klub, dva grčka restorana, berberski salon Mika Vuletića, a provalili su i u Jugoslovenski socijalni centar i sve što se nije moglo ponijeti polomljeno je i pretvoreno u krš.
A zbog tog najcrnjeg rasističkog divljanja zapamćenog u Australiji, 22 osobe su optužene za krađu, 55 za nedozvoljeno nošenje oružja, 17 za izazivanje nereda i četvoro za upotrebu i nošenja vatrenog oružja. Novčano su kažnjene 83 osobe, a samo 14 ih je osuđeno na zatvorsku kaznu. Klaudio Mataboni je optužen za pokušaj ubistva, izveden na sud, ali je u sudskom postupku oslobođen optužbe.
– Danas, 84 godine kasnije, Australija je, na sreću, mnogo daleko odmakla od tog istorijski mračnog dana – kaže Slobodan Lazović. – Na doseljenike se sada gleda pozitivno i jednako, bez razlike sa koje strane svijeta i kad su došli. Jer, svi smo mi ovdje doseljenici, s nevažnom razlikom ko je prije a ko kasnije došao u ovu zemlju.