-Priredio i preveo sa ruskog: VOJIN PERUNIČIĆ

Te utopije ne podsjećaju savremenog čovjeka na „kineskog monarha”, već prije na „velikog dobrotvora” i iznenađuje, ne samo svojom naivnošću, koliko svojom bliskošću sa socijalističkom realnošću XX vijeka.
Ipak, čak te osobine slobodnog zidara iz Katarinine epohe, nimalo ne protivurječe tvrdnjama Berdajeva da su masoni tada bili najbolji ruski ljudi. Baš zbog toga su bili najbolji i najsavjesniji jer su tražili izlaz iz ruskog tora, gdje je malo koji vladar razlikovao kmeta od stoke. Druga je stvar što su masoni pokušavali da nađu pravi put, koji bi ih doveo do stvaranja poštenog i vrijednog građanskog društva, ali su zapali u ćorsokak nerješivih odluka, što se već pokazalo u životu.
Represije, koje su se obrušile na masone za vrijeme Katarinine vladavine, same po sebi su bile zakonite. Carica, koja je obnarodovala u liberalnom „Zakonskom projektu” svoj apsolutistički politički sistem, kao kamen temeljac zakona, nije mogla, naravno, da se prikloni masonima, koji su željeli da oponiraju vlasti, pokreću alternativne projekte razvoja društva i utiču na ruske građane, postepeno izgrađujući novo javno mnjenje.
Lože su bile zatvorene, štamparija Moskovskog univerziteta je srušena, Novikov je bio uhapšen i zatvoren u Šliselburgu. Grof Nikita Panin se našao u političkoj izolaciji, i to u toliko velikoj, da je čak budući car Pavle sa svojom suprugom odlučio da posjeti voljenog učitelja tek pred njegovu samu smrt.
Ogroman odjek među mislećim i slobodoumnim ljudima Rusije imalo je suđenje Aleksandru Radišćevu, autoru knjige „Putovanje iz Peterburga u Moskvu”. Niz savremenih istražnih sudija tvrdi da je Radišćev bio član lože „Uranija” 1773. godine. Drugi smatraju da je on bio blizak masonima, ali, ipak, nije bio član lože.
Po meni, to nema nikakvo principijelno značenje. Radovi Radišćeva su objavljivani u novinama Novikova, on se družio sa masonima, knjigu „Putovanje iz Peterburga u Moskvu” je posvetio svom najbližem drugu-masonu Alekseju Kutuzovu. Stavovi koje je on podržavao u potpunosti su bili u saglasnosti sa onim šta se propagiralo u masonskim krugovima. Na kraju, i Katarina Druga je svrstala Radišćeva u masone i lično je izjavila da je autor gore navedene knjige „martinista”.
Radišćev je izrekao misli, koje su postale moralna pouka za svu tadašnju rusku inteligenciju: „Kad sam pogledao oko sebe, vidio sam svu ljudsku muku i stradanja i to me je povrijedilo. U dubini duše sam osjetio i shvatio da bijeda i siromaštvo ljudi proističu od samog čovjeka i najčešće samo zbog toga, što se on ne obazire na svoje okruženje iz licemjerstva”.
Istoričar Natan Ejdeljman, ističući najbitnije u knjizi Radišćeva, naglašava:
„Velika ruska književnost je naslijedila Radišćevski stid, prije svega pisci-plemići, koji „nijesu umjeli” da pokažu da pripadaju svojoj klasi. Taj stid pripada i Puškinu i Ljermontovu, zarobljenicima časti. Taj stid postoji i kod Lava Tolstoja zbog lagodnog i srećnog života, kako on to kaže, na račun drugih”.
Međutim, sasvim je jasno da knjiga Radišćeva nije bila ni radikalnija, ni opasnija od mnogih drugih, koje su izašle još ranije iz štamparije Novikova. Kritike o kmetstvu, takođe, nijesu neka novina u Rusiji.
Jednostavno, knjiga se pojavila još u tom periodu kad se aktivirala vladina cenzura, a prosvećena carica, pod utiskom Francuske revolucije, počela sa napadima na svoje ruske slobodnomisleće ljude. Otuda i takva surova kazna progonstva u Sibir u Ilimski zatvor „na desetogodišnje robijanje”, koje je izazvalo ogorčenje kod mnogih, zbog svoje neosnovane strogosti.
Ako govorimo o korijenima ruskog intelektualca, onda je jedan od njihovih predaka bio, naravno, nespokojni mason iz vremena Katarine Druge. Ne samo jednom, ili dva puta u istoriji Rusije, ruski intelektualac će poći ponovo krivudavim putem svojih duhovnih prethodnika da traži pravdu i istinu i, po svoj prilici, dospijevali na isti trag, kojim su već prolazili masoni.
Istoričar ruske filozofije Vasilij Zenkovski sa pravom je primijetio:
„U ruskom masonstvu su formirane sve glavne crte budućeg `naprednog` intelektualca i na prvom mjestu je bio moral i on je imao primat i svijest da mora služiti društvu, u stvari, to je bio praktični idealizam”.
Kao i u svim ostalim slučajevima, gdje je god nešto ušlo sa Zapada u saradnju sa nečim ruskim, i u ovom slučaju su iz inostranih sjemena iznikli neočekivani izdanci. Kao prvo, uz sav kosmopolitizam, koji je utemeljen u klasičnom masonstvu, ruski zidari nijesu ni za korak zaostajali u svom patriotizmu.
Senator Ivan Lopuhin, jedan od najvećih masona iz Katarinine epohe, u svojim zapisima je isticao da se pravi patriotizam ne sastoji u tome „da Rusi liče na Francuze i Engleze”, već u tome „da su toliko srećni, koliko to oni mogu”.
Kao drugo, dok su imali najtješnje veze sa vlašću za vrijeme Katarinine vladavine, masoni su, ipak, uspjeli da sačuvaju svoju punu intelektualnu i moralnu nezavisnost od nje. Za Evropu, vjerovatno, to nije bilo posebno karakteristično. U to isto vrijeme u Pruskoj, na primjer, masoni koji su takođe bili bliski vlasti, u nju su se faktički i utopili, zadovoljivši se ministarskim foteljama.
„Slobodan muškarac je čovjek, koji poštuje Boga, zakone i samog sebe i koji je jedini vlasnik svoje volje”, uvjerljivo su govorili ruski masoni.
Oni su živjeli sa državom, sa društvom i sami za sebe. Možda se zato nigdje, osim u Rusiji, i nije pojavljivao sličan naziv, kao što je bio „ruska inteligencija”.
(KRAJ)