Gostovanjem književnika Miljenka Jergovića i Svetislava Basare, koje je upriličeno peksinoć u Dvorani Park u Herceg Novom, Herceg Fest je počeo ciklus književnih večeri „Drugačiji”. Moderator večeri je bio Stevan Koprivica, dramski pisac i direktor Herceg Festa. On je naglasio da je riječ o sesiji razgovora sa ljudima koji misle na svoj način, drugačije, samosvojno, koji nisu dio orkestriranih mišljenja, ni u političkom niti u poetičkom smislu.
● Basara je dobitnik „Nolitove”, „Ninove”, „Pekićeve nagrade”, za kolumne pisane u listu „Danas” dobio je nagradu „Staša Marinković”. Jergović je dobio „Goranovu”, „Dizdarevu”, nagradu „Erih Marija Remark” i sada „Njegoševu nagradu”. Kakav je vaš odnos prema nagradama?
Svetislav Basara:
– Pošteno govoreći nagrade vrednujem spram veličine novčanog iznosa koje nose, pa su mi te draže. A ove povelje, ne znam ni gdje su sada.
Miljenko Jergović:
– Ovo što je Basara sada rekao je tačno. Za te dvije vrste nagrada postoje dvije različite riječi. Jedno su nagrade, i one podrazumijevaju novčani iznos, a ovo drugo što ne podrazumijeva novčani iznos zove se društveno priznanje. Drušvena priznanja su vrijeme socijalizma imala nekog smisla jer određeni broj društvenih priznanja je proizvodio recimo praktično napredovanje na stambenoj listi, a danas društvena priznanja nemaju svoj smisao. I da, važan je novac kod nagrada. S druge strane postoji nešto što je bar meni jako važno, a to je ime nagrade. Kada se nešto zove po nečemu stvarno važnom, onda to nekako čovjeka obavezuje. Najmanje obavezuju one nagrade, koje recimo u sebi nose nazive neke firme, koliko god bile finansijski izdašne ili nekih novina.
Svetislav Basara:
– Bio si premlad da dobiješ nagradu Željezare Sisak. Uručena mi je uoči samog rata i, iako nagradni fond nije bio neki, to mi je najdraža nagrada.
Te godine je i posljednji put u jugoslovenskom formatu dodijeljena. Laskam sebi da sam posljednji Srbin koji je dobio književnu nagradu u Hrvatskoj.
Miljenko Jergović:
– Nije baš istina, jer postoje ove regionalne nagrade koje su u Hrvatskoj dobijali neki srpski pisci, ali si posljednji koji si dobio veliku hrvatsku državnu nagradu. U međuvremenu je te književne nagrade nestalo, a ne samo što je nestalo nagrade, nego je nestalo i Željezare Sisak.
● Vaš zajednički imenitelj je, između ostalog, i međusobna javna prepiska objavljena u djelu „Tušta i tma” koja je na pojdinim mjestima pokazala i neka neslaganja. Imate li pametnijeg posla od dopisivanja?
Miljenko Jergović:
– Mi se naprosto bavimo pisanjem, a dopisivanje je jedna od formi pisanja. Što se tiče našeg neslaganja, a to je i jedan od temeljnih problema naše prepiske, što se mi, zapravo, previše slažemo. Sada će nam izaći i druga knjiga prepiske. Postoji jedna greška u kanalu, koja se ne tiče nas dvojice, ali se tiče onih koji razgovaraju o našoj prepisci i onih koji očekuju nešto od te prepiske. Ljudi očekuju da je to prepiska dva čovjeka, iz Srbije i Hrvatske, ili idealnotipskog Srbina i idealnotipskog Hrvata. Međutim, mi osim što živimo tako što Basara živi u Srbiji, a ja u Hrvatskoj, ne ispunjavamo ostale uslove za tu vrstu stereotipnog prepoznavanja. Naš tekst nije srpsko-hrvatski, odnosno hrvatsko-srpski, nego je naš tekst Basara – Jergović i tu se, zapravo, ta vrsta konotiranja teksta zaustavlja. A oko čega se stvarno ne slažemo i gdje smo stvarno različiti, to će vidjeti onaj ko pročita prvu, a uskoro i drugu knjigu.
Svetislav Basara:
– Ono što je mene privuklo prepisci koja je spontano nastala jeste upravo ta spontanost koja meni nedostaje kada pišem prozu, jer uvijek u glavi postoji neki cenzor. Tog unutrašnjeg pritiska nema u prepisci. Čovjek piše jednostavno, kao da vodimo dnevnike, ja čitam, ne krišom, Miljenkove, on čita moje. Za mene naša međusobna prepiska predstavlja prijatnost. Spontanost je najveći kvalitet te knjige, iako to nisu lake teme, a počesto su i neprijatne. Spontanost u prepisci oslobađa naše umove, kao što oslobađa čitaočeve.
● Uprkos autentičnostima literarnog izraza, literarno stvaranje ne počinje od nas. Postoji nešto što se zove literarni uzor.
Miljenko JERGOVIĆ:
– Naravno da postoji. U mom slučaju se to mijenja sa svakom sljedećom genijalnom knjigom koju pročitam. Uspijevam pročitati jako mnogo genijalnih knjiga, a kada mi se zalomi da dugo vremena ne pročitam nešto jako dobro, onda da ne bih rizikovao, nanovo čitam knjige za koje znam da su genijalne, a koje sam ranije čitao. Nije riječ o uzoru u pisanju. Bitno je za nas biti čitalac. Mi smo čitaoci i naša oduševljenja su čitalačka. U životu je važno ostati čitalac.
Svetislav Basara:
– Spisak uzora je jako dugačak. Gotovo većinu svojih uzora i pominjem u svojim knjigama. Spisak, takođe raste. Uostalom, pisanje je devedeset odsto čitanje.
● U kontekstu odnosa prema evropskim tekovinama, a budući da smo u Herceg Novom, mislite li da neka Mediteranska civilizacijska koordinata utiče na takav odnos, mimo politke?
Miljenko Jergović:
– Mi svi skupa imamo problem kada govorimo o Mediteranu. Kada kažemo Mediteran, lijepo nam je, a kada kažemo Balkan, nije nam lijepo, on je kao opasni pijani ljudi koji jedni druge bodu noževima. To je stereotip. Mi imamo tu vječnu provincijalnu iluziju da je Mediteran, Venecija, Sicilija, ali ne ona mafijaška, nego ona lijepa, grčka ostrva, Korzika, Boka.., a zapravo je Mediteran jedan širi i puno zloslutniji prostor.
Mediteran su obale Libije i Alžira, mrtvi ljudi koji plove oko Lampeduze, Mediteran je ISIL, islamski fundamentalizam, hrišćanski fundamentalizam, Meditean su netolerantni i divlji ljudi. Sve je to Mediteran, kao što je Mediteran i ovo prvo.
● Koliko se aktuelna politička i socioekonomska situacija reflektuje na literaturu i na način literarnog mišljenja?
Miljenko Jergović:
– Što su vremena gora to bi literaturi trebalo biti bolje. Ona živi od bolnih tema, od onog što se mora reći, a ne može. Živi od traume i od frustracije. Govorim o literaturi u ozbiljnom smislu riječi. Problem i kod Srba i kod Hrvata je taj što se ozbiljnom literaturom bavi mali broj ljudi, a neozbiljnom se bave svi.
Svetilsav Basara:
– Loša vremena su dobra stvar za literaturu. Kada je sve potaman, umjetnost i u takvim društvima opstaje, ali je potrebna doza loših okolnosti da bi nastajala prava literatura.
K.Matović


Pomno biram neprijatelje

● Javno izlažući svoje stavove imali ste probleme sa establišmentom i reakcijama čitalačkog tkiva. Zanima me kako je biti prozvani ili pisac na meti i rešetu?
Miljenko Jergović: – Mislim da je Srbija trenutno, ipak neuporedivo tolerantnija sredina od Hrvatske. To je trenutno stanje i ne treba ga previše mistifikovati ili generalizovati, jer u toj tolerantnoj Srbiji je Ivan Stambolić završio u plitkom kopu na Fruškoj gori, Mirko Kovač je dobio fotografski aparat u glavu, a neki drugi pisci su morali emigrirati itd.., ali trenutno je stanje u Srbiji takvo da je ugodnije biti uznos većini, nego što je to u Hrvatskoj. Imao sam mnogo tužbi. Uglavnom za tekstove u novinama. Ne prođe sedmica, a da mi neko javno ne preporuči da se selim tamo odakle sam došao, ili da se selim u Srbiju, a odnedavno i u Crnu Goru, što je posljedica „Njegoševe nagrade”. Vrlo simpatično je to što gotovo nijedan medij u Hrvatskoj nije objavio vijest o toj nagradi, ali su se, ipak anonimni komentatori javili sa preporukom da se selim u Crnu Goru. Po poštanskom sandučiću su mi urezivali slovo „U” i unutra krst i raznorazne stvari. Ipak, ne treba to dramatično shvatati, niti srcu uzimati. Sve to doživljavam i tumačim ovako: prijatelje u životu ne biram – oni se ne biraju, nego se naprosto čovjeku događaju po emocionalnoj i intelektualnoj srodnosti. Ali, neprijatelje u životu vrlo pomno biram. Svoje neprijatelje sam sam izabrao i niko mi za to nije kriv i nemam se pravo žaliti, na ovo što mi se događalo. Nije mi svejedno, ali nije me ni strah, više osjećam kao neko gađenje. Kao mučninu, kao da sam se najeo pokvarene paštete ili onog što nije za jesti.