Pjesnik Danilo Lompar oglasio se nedavno s tri nova naslova - „Plavo bezmjerje pobune“, „Proviđenja“, „Sumnjajući (s)tvoriše ljepotu“. Tačnije zbirkama u kojima objavljuje novu poeziju, ali i onu starijeg datuma, objavljenu i dosad neobjavljivanu. Pjesme koje tematski nijesu istorodne, ali koje se u velikoj mjeri preklapaju jer čine životni i poetski habitus Lompara.
To posebno vrijedi za stihove iz zbirke „Plavo bezmjerje pobune“ koje Lompar posvećuje Veljku Miliju Simoviću, a za čiji „moto“ uzima misao Marija Vargasa Ljose „Samo djelo koje je nastalo iz ljudske sveukupnosti i koje sadrži, pored vještine, moralnu hrabrost, prekoračuje barijere vremena i prostora“. Ni ne čudi da je ovo „moto“ zbirke koja progovara o svim propalim iščekivanjima i nadanjima onih koji su vjerovali u ideju indenpendentizma, ali prije osamostaljenja Crne Gore do kojeg je i došlo. Jer, sve ono u što su vjerovali, iako se njihova želja ostvarila, sada djeluje drugačije, i pjesniku se čini kao da je i sama njihova ideja ukaljana, unižena i iznevjerena, a na „stub srama“ ponovo ih stavljaju isti oni koji su to činili i nekada. O tome posebno govore pjesme „Priča o vječnom buntovniku“ i „Nepravda“ posvećena Slavku Peroviću. Tu su i slični naslovi kao što su „Godine srama“, „Plavo bezmjerje pobune“, „Pobuna“...
Knjige, pak, „Proviđenja“ (posvećena Aleksandru Lesu Ivanoviću i Vitomiru Vitu Nikoliću) i „Sumnjajući (s)tvoriše ljepotu“ naspram „Plavog bezmjerja ljepote“ djeluju i jesu lirski, intimni zapisi. To nijesu samo pjesme o ljubavi, svakodnevnoj, o tuzi koja se u čovjeku rodi ponekad bezrazložno, a ponekad tinja u nutrini bića kao Jungov arhetip. To su i male ispovijesti, obraćanja višnjem, koja najčešće ostaju bez odgovora.
A kritičarka Olga B. Gajin Vlašić ocjenjuje:
- Poslije svih uspona i padova, nade i očaja, bogotražiteljstva i ravnodušnosti, Lomparova poetska istinitost je u pronalaženju istinitih ličnosti, to jest Čovjeka. Potrebu za drugim ljudskim bićem on smatra suštinom postojanja – pa iako ima Disovu intuitivnu melanholiju i šopenhauerovsko poznavanje čovjekovog pada u materiju („čovjek je bačen s nebesa“), nije li to možda Stvoriteljeva odluka da čovjeka koji je počinio grijeh vrati u spoljašnjost, pa neka iskupljenjem putem istine i ljepote ponovo se duhovno uzdigne i stekne ponovo mogućnost postojanja svoga „Ja“ - zapisala je Gajin Vlašić.
Ž.J.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
