Iščekivana „Koštana”, autorski projekat Kokana Mladenovića, iza koga su produkcijski stali tivatski Centar za kulturu, novosadsko Srpsko narodno pozorište i SKC, donijela je više pitanja negov odgovora. Ne treba biti pozorišni kritičar ni teatarski poslenik pa zaključiti da 16. tivatsku pozorišnu produkciju publika nije razumijela. Svjedočenje za to bili su mlaki aplauzi auditorijama.
Malo je pozorišnih projekata koji su u poslednje vrijeme izazvali toliku medijsku pažnju u regionu. Prije svega zbog izbora pjevača sevdalinki Boža Vreća za naslovnu ulogu, i još više zbog njegovog nekolegijalnog i neodgovornog bjekstva iz projekta par dana uoči premijere. Može se zaključiti da dramski predložak, čuveno djelo Bore Stankovića, Mladenoviću nije bio srećan izbor za dokazivanje stava o patrijarhalnom Balkanu koji je kazamat za ljudske i umjetničke slobode. Umjesto izvorne priče o ženskoj ljepoti, umjetnosti radi umjetnosti, starovranjskom karasevdahu i „žalu za mladost”, Koštana u interpretaciji Kokana Mladenovića dobila je modernističko čitanje koje nije opravdalo svoju svrhu. Emina Elor koja je hrabro preuzela na sebe najveći teret, u rukometnoj izmjeni pristajući na glavnu ulogu, predstavljena je kao pank zvijezda, potencijalnih homoseksualnih sklonosti i naslijeđeni simbol seksualne provokacije. Muzički izbor, bend „Vroom” koji je uživo svirao uz scenografiju kojom su dominirale upakovane gomile kamenja kao simbol kolektivnog presuđivanja slobodi, scene kamenovanja i horskog lupanja kamenom o kamen, pokazivanje obnaženih ženskih grudi nijesu uspjeli da pomognu bližem razumijevanju Mladenovićeve zamisli. Bez Vreća koji je trebao da posluži kao teatarski stožer za prikaz borbe provincije sa slobodom koja ih ugrožava, reditelj je ostao bez glavnog aduta, a vidljive rupe u dramskoj igri nijesu uspjele da spasu ni glumačke minijature Emina Hadžihafisbegovića, Nebojše Dugalića, ni izvanredne glumice novosadskog SNP Gordane Đurđević Dimić, koja je briljirala u ulozi Kate, Hadži Tomine supruge i Stojanove majke.
- Našu Koštanu na kraju kamenuju, jer im je pokazala previše negativnih osobina. Dotakla ih je njena sloboda i razobličila sav glib u njima samima. Mi živimo u netolerantnim vremenima, poput ovog Bore Stankovića. U kome ne umiju da tolerišu drugo i drugačije, bilo to opoziciono mišljenje, bilo način da se drugačije govori, voli, misli. I nakon 116 godina, kako je komad napisan, nismo naučili da prihvatimo drugo, drugačije. Od početka nismo imali želju da iznjedrimo tradicionalnu predstavu. Mnogo Koštana koje smo do sada gledali su bile opterećene tradicionalizmom, folklorom, svim onim što je Bora Stanković pokušavao da izbjegne, zbog čega je jako patio, jer su ga svrstavali u korpus narodnih komada sa pjevanjem i pucanjem - rekao je novinarima nakon premijere Mladenović.
- Buntovnost i ironičnost u mojoj Koštani je zapravo rediteljski koncept. Kokan je želio da to bude osoba, ili biće, nebitno muško ili žensko, koje se neće lako predati i koje će svoj stav iznijeti i pokazati ga buntovnički ako treba. Jako sam bila fokusirana na to da sve izvedem bez greške, jer sam imala samo pet dana za pripreme, tako da ne znam da li je predstava prešla rampu. Meni je jako bitno da sam pred drugačijom publikom, nego što je novosadska, gdje znam šta mogu da očekujem. Ovo je jako bogato iskustvo kad primiš i neke druge energije - rekla je Emina Elor.
Zahvaljujući Emini Elor koja ima potpuno bezumnu hrabrost za to što je uradila za pet dana. To je za svako poštovanje, prokomentarisao je Dugalić.
- Nadam se da je predstava prebacila rampu i došla do gledalaca. Uvijek je opterećenje kad glumac radi nešto što su prije njega radili drugi, veliki glumci. Međutim, meni je Bora jako blizak i želeo sam da ga radim, jer mislim da tu ima još dosta toga neprogovorenog - utisci su Nebojše Dugalića koji je tumačio lik Mitketa.
Teško se oteti utisku da je tivatski Centar za kulturu ovim projektom nastavio da se udaljava od izvorne zamisli – mediteranskog teatra. Vrijeme je da se tivatska pozorišna produkcija vrati svom izvoru. Prihvatanje studentske predstave „Tre Sorele” na ljetošnjim „Purgatorijama” svjedoči da je publika toga i dalje žedna.
Ž.KOMNENOVIĆ
Predstava se porodila
Emir Hadžihafisbegović u ulozi Hadži Tome, zbog problema sa glasom nije bio zadovoljan.
- Kada jednom glumcu pukne glas u jednoj velikoj ulozi, on je frustriran, on nije skoncentrisan, ne može da prati dramaturgiju lika. Ali, izdržao sam zbog ekipe, zbog predstave, jer smo već proživjeli pakao zvani Božo Vrećo i ne bih uvodio sebe i ekipu u drugi pakao. Pustimo sad glas, predstava se porodila, finalni proizvod kojim sam generalno zadovoljan. Imaćemo još četiri reprize i sve su rasprodate. Ovo je pobjeda i jednog koncepta i jednog sjajnog glumačkog ansambla. Bila mi je čast sarađivati s ovim kolegama - rekao je Hadžihafisbegović.