Episkop Nikolaj Velimirović govorio je da je Sveta Gora, „carstvo bez krune, država bez vojske, zemlja bez žena, bogatstvo bez novca, mudrost bez škole, kuhinja bez mesa, molitva bez prestanka, veza sa nebesima bez prekida, slavopoj Hristu bez umora, smrt bez žaljenja - to vam je Sveta Gora”. A, šta je Hilandar, koji se unjedrio na Svetoj gori Atosu i već osam vjekova nam prosijava ljubav, svjetlost i mudrost? Odgovor na to pitanje pokušali su dati svi naši viđeni naučnici, umjetnici, intelektualci, a mi smo imali sreću da nedavno iz prve ruke o svetinji koja pretrajava više od osam vijekova u kontinuitetu pričamo sa arhimandritom Metodijem (Markovićem), igumanom manastira Hilandar. Jednim od najmlađih hilandarskih igumana, koji je na čelu najstarije institucije Srba koju su osnovali Sveti Simeon Mirotočivi i Sveti Sava i koja postoji osam vjekova uprkos svim nedaćama.
Kako podsjeća arhimandrit Metodije, Sv. Simeon i Sv. Sava boravili su po zamonašenju na Svetoj gori u manastiru Vatoped, ali Božjim promislom, poslat im je starac koji ih je podstakao da obnove tada zapustjeli manastir Hilandar. Temelje tog starijeg manastira, objašnjava otac Metodije, Sv. Simeon i Sv. Sava obnavljaju uz saglasnost vizantijskog cara i svetogorskog prota, i tu podižu manastir za one „iz srpskog naroda koji bi došli na Svetu Goru, a koji je danas pristanište spasenja za sve ljude”.
– I pošto je ovo djelo počelo tako, po promislu Božjem – sam Bog je poslao pomenutog starca – vidi se da je tu pomoć Božja uvijek bila prisutna i pored svih teških iskušenja kroz koja je naš narod prolazio, kao i cio Balkan. A, čime se mi još možemo pohvaliti? Manastir Hilandar osnovan je na sredokraći osnivanja Oksforda i Sorbone. Naš manastir osnovan je u vrijeme kada i veliki centri koji su tada bili više duhovni, a sada su naučni, a naš manastir tada nije bio samo duhovni centar već i jedan srednjovjekovni univerzitet, a tu je bila i naša prva bolnica. Naši ljekari znaju koji je značaj Hilandarskog medicinskog kodeksa – podsjeća iguman Metodije.
● Neizbježna je priča o požaru na Hilandaru, a Vi rukovodite obnovom manastirskog kompleksa.
– Iskustvo naše Crkve govori da kada Bog dopusti neko iskušenje, neko stradanje na nas, On ga ograniči prema mjeri našeg trpljenja. Tako je i sa ovim velikim iskušenjem koje se desilo 2004. godine, iako se u istoriji Hilandara desilo još nekoliko požara, ovaj je bio najveći po obimu. Ali, sa druge strane, Bog je sačuvao ono što je najvažnije, Saborni hram, koji fizički nije spojen ni sa jednim od konaka, i Riznicu manastira Hilandara sa svim najljepšim ikonama, koje se poštuju ne samo kod nas na Svetoj Gori, nego u cijelom pravoslavlju i sa svim rukopisnim poveljama koje svjedoče o našoj slavnoj istoriji, one su sačuvane. Postradale su četiri manje crkve – paraklisi, jer pored Sabornog u manastirskim zidovima postoji i 12 manjih crkava. Tu su izgorjeli ikonostasi i nešto od ikona, a nešto smo uspjeli da spasimo. Gorjeli su konaci sa monaškim i gostinjskim kelijama, kancelarije i arhiv novijeg datuma, ali je stari, zajedno sa Riznicom, ostao sačuvan. U istočnom konaku – tzv. Belom konaku, bio je cijeli jedan sprat u kome su bile u potpunosti sačuvane kelije iz 1598. godine, sa originalnim vratima, prozorima, podovima, i mi smo bili u fazi obnove tog konaka, ali je požar to uništio, i sada su ostali fragmenti. Same zidine manastira ostale su onakve kakve su bile, pošto kamen nije toliko podložan vatri, i mi sada obnavljajući te objekte, trudimo se da oni, naročito gledajući sa spoljne strane, budu isti onakvi kakvi su bili prije požara. I mnogi poklonici, koji se sjećaju kako su hilandarski konaci izgledali prije požara, potvrđuju da smo u tome uspjeli.
● Koliko je još ostalo da se obnovi?
– Mi smo obnovili između 65 do 70 procenata izgorjelog dijela, ali treba naglasiti da smo zajedno sa ovim morali da obnavljamo i objekte koji nisu stradali u požaru ali su bili ugroženi, kao Pirg Sv. Đorđa, u kome se čuvaju najstarije freske u manastiru Hilandaru. On uopšte nije stradao u požaru, ali je njemu krov prokišnjavao i te freske su bile ugrožene i mi smo morali da pored ove velike obnove pristupimo i obnovi ovog dijela manastira. Naredni takav projekat biće obnova krova zvonare, koja uopšte nije bila zahvaćena požarom, ali je i taj krov u dosta lošem stanju. Pred nama je i obnova manastirske trpezarije koja potiče iz vremena Sv. Kralja Milutina, koju je oslikao veliki srpski freskopisac i monah Georgije Mitrofanović. Ona je malo postradala od požara, više što je te noći vatra gašena morskom vodom, pa su soli iz te vode oštetile živopis sa strane gdje se nalazi objekat koji je prvo zapaljen. Ali, zbog velikih problema sa krovnom konstrukcijom mi smo prinuđeni da prvo trpezariju uradimo, pa tek onda pristupimo obnovi preostala dva izgorjela konaka. Obnavljamo ne samo ono što je izgorjelo nego i sve ovo drugo što je ugroženo, naše kulturno naslijeđe, i po svemu tome pokazuje se da je sadašnja obnova veća od svih drugih u istoriji i može se uporediti samo sa djelatnostima koje je izvršio Sv. Kralj Milutin na proširenju manastira. Od njegovog vremena pa do danas nije bilo tako sveobuhvatne obnove. Radimo i na infrastrukturi, obnovi puteva, radi se i projekat obezbjeđenja električne energije pomoću solarne elektrane, naravno obnova ekonomije - voćnjaci, bašte i veliki vinograd, sve sa ciljem da se manastiru Hilandaru obezbijedi ekonomska nezavisnost kako bi njegova uloga i misija bile neometane.
● Ko Vam sve pomaže? Ima li i ljudi i institucija iz Crne Gore?
– Odmah poslije požara Vlada Srbije je počela da pomaže, od tada pa do danas svake godine je odvajala sredstva iz budžeta, nekad više, nekad manje, u zavisnosti od mogućnosti. Pomagala nam je i grčka država preko Centra za zaštitu svetogorskog naslijeđa, sve do početka ekonomske krize. Nekoliko godina u potpunosti je izostala njihova pomoć, ali slava Bogu, evo sada se pomalo oni vraćaju i uspjeli su da odrede neka sredstva za manastir Hilandar. U samom početku su nam pomogli pojedinci i firme preko Srpske pravoslavne crkve, a najveća pomoć nam je stigla od Zapadnoameričke eparhije, ali ni ostale ne treba zaboraviti, kao i brojna udruženja ne samo iz Srbije, već recimo iz Rusije – Društvo prijatelja Svete gore, ili Društvo prijatelja Svete gore iz Engleske kome je britanski princ Čarls počasni predsjednik. Sada smo nedavno imali u Beogradu donatorski skup, zatvorenog karaktera, gdje su organizatori pozvali svoje poslovne saradnike s ciljem da se prikupe sredstva za solarni sistem i rješavanje energetskog pitanja našeg manastira. I bilo je puno ljudi iz Crne Gore koji su u tome učestvovali i koji će pomoći.
● Po čemu danas prepoznaju Crnu Goru na Hilandaru?
– Crna Gora ima najdirektniju vezu sa manastirom Hilandarom zato što i danas u našem bratstvu postoje monasi koji su porijeklom iz Crne Gore – Bara, Mojkovca, Konjuha, pa i mitropolit Amfilohije je jedno vrijeme bio svetogorac. Monasi našeg bratstva koji su porijeklom iz Crne Gore, mole se za svoje bližnje, za sve koje poznaju, i zato možemo da kažemo da je za te porodice, za te ljude koji žive na prostoru Crne Gore, svakodnevna molitva u našem manastiru Hilandaru. U Crnoj Gori sam boravio više puta, i bio počastvovan da prisustvujem osvećenju dva velika hrama, u Podgorici i Baru. To što radi vaš mitropolit Amfilohije je jedno veliko djelo po kome mi prepoznajemo Crnu Goru, da se prave veliki hramovi koji su svjedočanstvo pravoslavne istorije ovih prostora i jedan zalog za budućnost da će se ta pravoslavna vjera i predanje primljeno od naših predaka, na najbolji način preko ovih velikih hramova predati i budućim pokoljenjima. Istakao bih da sam ovdje zadivljen i sveštenstvom, koje je zaista pravo sveštenstvo, onakvo kakvo je danas potrebno Pravoslavnoj crkvi, koje je predano služenju svete liturgije kao i svim djelatnostima vezanim za parohijski život, i po tome mi poznajemo Crnu Goru. Kao mjesto gdje vjernici zaista imaju mogućnost da u svojim parohijama sa svojim sveštenicma žive taj pravi jevanđelski i hrišćanski život.
● Ali, postoje i oni u Crnoj Gori koji danas negiraju Sv. Simeona…
– Uvijek je to tako bilo, sam Gospod Isus Hristos polazeći na stradanje i noseći svoj krst, išao je ka Golgoti, i njega je pratilo mnogo žena, koje su plakale jer njihov Gospod i učitelj strada, i u jednom momentu On se osvrnuo i rekao – ne plačite za mnom, nego za sobom i za djecom svojom. To se nije odnosilo samo na te jevrejske žene i njihovu djecu nego na sve hrišćane koji će biti njegovi učenici iz bilo kog naroda. Time je htio da kaže da kako je On stradao da će tako stradati i svi hrišćani. Tako smo svjedoci ne samo ovdje, nego svugdje u svijetu da pravoslavni hrišćani najviše stradaju. Ovdje bih iskoristio riječi počivšeg grčkog mitropolita grada Jerisosa, mjesta gdje postoji metoh hilandarski. On je svake godine dolazio da služi na taj metoh na praznik – Živonosni Istočnik, petak poslije Vaskrsa, i tih devedestih godina 20. i početkom 21. vijeka, svaki put kada je na kraju službe besjedio, jer je uvijek bilo prisutno i mnoštvo naroda iz Srbije, on je govorio o stradanju. Znao je da je naš narod tih godina puno stradao, i uvijek je govorio o vezi krsta i vaskrsenja, i na kraju je napominjao – Rekao je Gospod ako ste moji učenici vi ćete stradati. I onda je govorio – ko sada najviše strada u svijetu – stradaju svi ljudi, ali oni koji su sistematski progonjeni to su pravoslavni. Dakle, po tome se vidi da smo mi pravoslavni najbliži učenici Hristovi. Tako i ovdje u Crnoj Gori, nažalost, ako se takve stvari dešavaju, mi sastradavamo, ali bi vi s druge strane trebali da budete i ponosni jer ste vi istinski ispovjednici vjere pravoslavne i ispovjednici i toga da su naši Sv. Sava i Sv. Simeon, čijim se pelenama ovaj grad hvali, takođe bili istinski sljedbenici Hristove nauke, i da slijedeći njih u stvari slijedimo samog Gospoda Isusa Hrista.
Ž.JANjUŠEVIĆ


Očistimo svoja srca od strasti

●Koje je glavno naravoučenije o značaju Božića, na šta bi trebalo obratiti pažnju?
– Praznik Božića je po načinu praznovanja i kako donosi radost u porodicu naš najradosniji praznik. Nažalost, sada na Zapadu, oni koji tamo žive i sebe nazivaju hrišćanima, oni ga isto praznuju, ali su se potpuno udaljili od smisla. To bude kao proslava nekog praznika koji više i nema nikakve veze sa suštinom, sa značajem, i sa ličnošću Gospoda Isusa Hrista koji je centar toga praznovanja. Sjećam se riječi oca Georgija, pokojnog igumana manastira Grigorijata, koji je bio negdje na zapadu 25. decembra, za vrijeme Božića, i onda su ga pitali kako mu se sviđa kako slave Božić, a on im je rekao – Sve je svečano, jedino nigdje nema Gospoda Isusa Hrista koga treba slaviti. To i jeste moja poruka, da slaveći, praznujući Božić, imajući tu radost, ne zaboravimo smisao ovog praznika, a smisao je da se svake godine o ovom prazniku sjećamo, i ne samo sjećamo, nego i blagodareći Bogu praznujemo veliki događaj – kada je Isus, jedno lice Sv. Trojice primio na sebe tijelo ljudsko da bi sjedinio u potpunosti ljudsku i božansku prirodu. Sjećamo se takođe i da je od samog početka Bog stvorio čovjeka po svom liku i podobiju i to jeste poruka ovog praznika da, sjećajući se svega ovoga, Bogu stalno blagodarimo zbog toga velikog djela koje je učinio radi našeg spasenja i oboženja, ali i da sebe podstičemo da mi uzvratimo, da mi učinimo jedan korak prema Bogu, da stalno u sebi obnavljamo tu ikonu Božju koju smo dobili. Obnavljaćemo je tako što ćemo se truditi da ispunjavamo zapovijesti jevanđeljske, istovremeno se boreći da očistimo svoja srca od strasti, suzbijajući naše grehovne navike.


Svaki kamen na Hilandaru je spomenik

● Na obnovi Hilandara i doslovno radi ili je radilo dosta ljudi iz Crne Gore?
– Još prije požara kada je proslavljano osam vijekova Hilandara, radile su firme iz Srbije, a poslije požara i dvije firme iz Grčke. Ali, naša je želja bila da imamo jednu našu grupu, i to se obično kaže režijska grupa, a mi smo je nazvali neimarska služba. Ta neimarska služba sastavljena je od majstora koji rade na obnovi već dugi niz godina, jer to nije običan posao. To je zaštita, obnova objekata starih nekoliko vijekova, i tu je svaki kamen, svaka cigla istorijski spomenik, i oni tačno moraju da znaju kako da sačuvaju to staro i kako da urade novo a da ne oštete nešto staro. I zbog toga se mi trudimo da se sastav ove grupe, dokle god obnova traje, što manje mijenja. I naravno, nešto što je veoma bitno, kada imate svoju neimarsku službu onda su i troškovi manji. Jedan od ključnih ljudi, koji je bio prvi predradnik u toj neimarskoj službi, a koji je 2006. godine radio na obnovi konaka iz 1814. - prvog obnovljenog izgorjelog objekta - bio je Spasoje Arsović, porijeklom iz Crne Gore. On je odigrao ključnu ulogu jer je to čovjek sa velikim iskustvom kao terenac, građevinac, i koji je svojim iskustvom pomogao da naša grupa svoj prvi projekat uradi na način, kao da su zajedno radili slične poslove godinama unazad. Njega su kasnije zamijenile mlađe kolege, ali njegov doprinos ostaje zapamćen. Pomenuo bih ovdje i Punišu Anđića, rodom iz Berana. U nekoliko navrata bio sam u Beranama po pozivu vladike Joanikija da služim u manastiru Đurđevi stupovi, i onda svaki put kada se vratim, a on sazna da sam bio, pita: „Oče, igumane, kako je bilo u Berane?” I tako ponosan je što sam ja bio tamo. Bilo je i klesara i drugih majstora iz Crne Gore...