Poznati hrvatski romansijer i dramski pisac Slobodan Šnajder gostovao je u Podgorici, gdje je predstavio svoj novi roman „Doba mjedi” (mjed - mesing). Za ovu knjigu nagrađen je nagradama „Petar Kočić” i „Meša Selimović” za najbolji roman 2016. godine. A, to su samo neke od nagrada koje je Šnajder dobio u svojoj plodnoj i dugoj karijeri pisca.
„Doba mjedi” je velika priča o dvoje ljudi koji su živjeli svoje živote u doba ekstremnih istorijskih okolnosti, Drugog svjetskog rata, i njihovom potomku, koji je prosto osuđen, kako kaže Šnajder, da se izbori sa onim što su bili i predstavljali njegovi roditelji. Georg i Vera (kako se u romanu zovu), imali su ekstremno suprotstavljene biografije.
Šnajder u razgovoru za „Dan” nije krio da je ova priča, na momente stravična, zapravo priča u kojoj se on bori sa nasljedstvom koje su mu ostavili roditelji. Riječ je o tragičnoj ratnoj storiji koja kreće iz Hrvatske i vraća se u nju, kaže Šnajder.
- To je porodična priča. Nije to slika predaka na zidu, radi se o biografijama mog oca i majke. Opirem se tvrdnji da je to autobiografski roman – to je kao i svaki roman, uostalom. Trebalo mi je dugo vremena da sagledam te potpuno suprotstavljene biografije, živote. Moj otac je bio folksdojčer, pa iako to nije bila njegova želja, završio je 1943. na istočnom frontu. Da je mogao izabrati, to je bilo poslednje. Bio je u paklu Kurtska, gdje je nacistička Njemačka izgubila rat. Moja majka je u isto vrijeme bila logorašica u Jasenovcu. Da su se sreli u vrijeme rata morali bi da se obračunavaju metkom. To je, dakle, priča koju mnogi nose u sebi, a koju je teško zalijepiti, a još teže odbaciti. Zapravo je nemoguće, jer biološki ne možete baciti jedan dio sebe na smeće. To je teško i da se preživi. Ali, kad dođete u neke godine, u treće doba, kao ja, možete da razmišljate o tome. Samo, moralo je da moji roditelji, da dovrše svoje živote, pa da sjednem i pišem ovu knjigu – kazao je za „Dan” Slobodan Šnajder.
Roman „Dani mjedi” pisao je deset godina i tek onda shvatio, kako kaže, da nije u stanju da ga završi. Takav kakav je – nezavršen, otišao je u štampu. Svaki dan, kaže pisac, padne mu na pamet da je nešto zaboravio da stavi u knjigu. On dodaje da je dijete razvedenih roditelja i da je životnu priču svojih roditelja saznao kasno, kako već odrastao čovjek.
- Morao sam to da napišem – otelo se Šnajderu tokom razgovora u kojem je otkrio da roditelje pamti kao ljude neprijateljski raspoložene jedno prema drugome.
Upamtio ih kao osobe koje su živjele u dva nedodirljiva svijeta. Tek poslije njihove smrti je shvatio da nisu htjeli da ga opterećuju i nacionalno određuju.
- Za mene kruži priča da sam indoktriniran komunizmom, da sam po svojoj prilici Jevrej. Nemam ništa protiv, ali ništa od toga nije istina. Ja sam se samo kasno zapitao odakle mi prezime Šnajder. Tek tada sam saznao sa sam sin folksdojčera. Počeo sam da se pitam ko sam, šta sam i kome pripadam tek devedesetih. Tek kada sam shvatio da nam ne gine rat počeo sam da se pitam kojem jatu ću se prikloniti. I, saznao sam pojedinosti o svom porijeklu – kazao je Šnajder.
Nije sudio roditeljima. Dok je istraživao njihove biografije shvatio je, kaže, koliko je lako napraviti pogrešan izbor. Shvatio je da većina ide kroz život stihijski.
- A, to je najtragičnije – konstatovao je on.
Često veličan, ali često i napadan u Hrvatskoj zbog pisanja i tema, sebe ne smatra hrabrim, a to malo junaštva, kako kaže, posjeduje zahvaljujući svojoj majci, za koju kaže da je do kraja ostala vjernica poražene ideologije.
„Ona je bila klasični AFŽ i ja to poštujem”, zaključio je Šnajder.
Odavno je shvatio, prije svega na primjeru svojih roditelja, ali i mnogih drugih, da ništa nije crno-bijelo i da često ne možete da povučete liniju između pobjednika i poraženih. O tome je i riječ u njegovom romanu „Doba mjedi”.
Pisac koji se proslavio na eks-Ju prostoru a i šire knjigama „Kamov”, „Hrvatski Faust”, „Radosna apokalipsa”, „Utjeha sjevernih mora”, „Knjiga o sitnom”, „Nevjesta od vjetra”, „Kaspariana”, „Smrtopis”, „Bosanske drame”, „Faustova oklada” i „Morendo”, kaže da hrvatska književnost danas nema kritičke svijesti, kao što je to bio slučaj u SFRJ. Kao uostalom ni jedna književnost u našem regionu, tvrdi on. Malo ko piše o netrpeljivosti koja malo-malo pa eksplodira.
- I pored rata ja i pisci moje generacije ostali smo u kontaktu. To niko nije mogao da promijeni. Međutim, ratovi imaju osobinu da vam postane jasno sa kojima možete, a sa kojima ne. Nema laganja. Nema natrag. A, mlađi ljudi - oni imaju pravo da izaberu. Solidarnosti više nema. Vrijeme i tržište će pokazati gdje ćemo i kako ćemo – smatra Šnajder.
Život je danas mnogo drugačiji, pa i način pisanja, jer, kaže pisac, sve je postalo dostupno. Vikipedijom nam je sve postalo „na izvol`te”. Nema više uzbuđenja. Svi pišu o svemu.
- To je šteta. Mi smo pisali na kucaćim mašinama, staromodno. Danas niko ništa ne istražuje, sve je na internetu. Danas ima više pisaca nego čitalaca. Izdavači traže lagane teme – ocjenjuje on.
Šnajder ističe da živimo u kritičnim i dramatičnim vremenima, i da svijet nije bio neslobodniji nego danas. Zato pisci moraju ozbiljnije shvatiti zadatak književnosti - da doprinese smirivanju situacije i pronalasku novog, humanijeh puta, poručuje Slobodan Šnajder.
S.Ć.