Slovo, Riječ. Čovjek. Sve ima svog nasljednika. Onoga ko dođe nakon nas, odnosno Njih. I uvijek je jedan Otac. Otac koji je Otac svih otaca. Čini mi se da je to tako od trenutka kada se onaj što je progovorio predstavi da je čovjek. Odnosno, onaj koji prvi propjeva kaza da je pjesnik. A onaj koji to zapisa, eto moglo bi se reći da je prvi opismenjeni čovjek – pjesnik. Jer, oni što smišljahu i pjevahu pominju se kao usmeni pripovjedači. Usmeni, a pismeni. A Ovaj koga Bog rukopoloži da bude Pjesnik je od Onog i Onog. Od Onog koji dariva Gospoda i od Onog – pjesnika nad svim pjesnicima Petra Drugog Petrovića Njegoša je Matija Vuka Bećkovića. Matija od Vuka – bilježi književnik Novica Đurić.
,,Upravo mi se čini da je u ovih prethodnih par rečenica skrivena tajna, ne samo najnovije knjige poezije `Prahu oca poezije` pjesnika Matije Bećkovića, koju je nedavno objavila Srpska književna zadruga iz Beograda. Prahu oca poezije krstio je Bećković svoj pjesnički testament, u kom se svaka od 46 cjelina završava stihom „Nebesima osijan pjesniče”. Znavenima je jasno da se Bećković refrenom poslužio iz Luče, ali i retorikom koja je prepoznatljiva u ovom jedinstvenom pjesničkom ostvarenju. Luča je zadužbina, i Njegošu smo svi dužni. Bećković je dužan još od kada se pojavi s prvom pjesmom. Od tada do ovog pjesničkog testamenta Bećković je sve činio ne bi li se odužio Lovćenskom Tajnovidcu. To Bećković čini jer zna da su On i Njegoš `Sinovi jednog sina svih jezika`. A Bećković i Njegoš su se izdvojili po `hljebu i jeziku`, po misaonosti, estetici i bogatstvu jezika u narodu znanom, svijetu nepoznatom. Obraćajući se Radu Tomovu, onako kako majstori stiha i jedino umiju, Bećković skromno priznaje da zadatak „koji si nam zaveštao” samo mu zadugo bi dorastao crnogorski Vladika”, bilježi Đurić.
„U jezičko kamenovanje, klesanje u vrijeme neprolaznosti, Bećković stavlja tačku u gorski vijenac, tamo gdje se jezik `ne šće u lance vezati`, već se `okatuni u kamenom skitu`, tamo gdje je i Njegoševa iskra pronašla munju u kamenu. I dok se tu jezik ispisao, ali ne ukamenio, Bećković primjećuje, saopštava veliku istinu da će se jezik ponajprije od `sveta odricati`, ali da se neće, kako niže, predati, odustati, preimenovati, namoriti, izglibati... niti da će `izdajom sebe svoju glavu spasti` i na kraju tvori: `A da je jezik čoeka stvorio /, Niko nije prvi to izgovorio`. Matija je prvi pjesnik koji se u bogoslužbi ispovijedio Njegoševom Cetinju pjevajući: `Znam i da je Cetinje cedilo / Kroz koje se nebo procedilo...` i to onoga trena kad se ispod `grdila pepela` srpski jezik `sažižio u jednu varnicu`, u `jednu pernicu` kao vječna zublja za `pjesnika – jedinca`. Nakon ovih stihova kod čitaoca, bar ovog skromnog, javi se, odnosno potvrđuje se uvjerenje da su sve riječi Njegoša i Bećkovića imale svog tvorca koji je iz njih propjevao”, bilježi Đurić.
„Ni Matija ne spori da je Njegoš propjevao nakon što bi izabranik Gospoda i da je od tada do današnjih dana najveći `sin srpskog jezika` s kojim su okićena ovozemaljska Kršija. Promišljajući suštinu življenja, tajnu čovjeka, smisao svega što je bila tajna Njegoša i Matije, obraćajući se nebesima osijanom pjesniku, kazao je: `A suština je u tajni čoveka / A tajna čoveku čovek je doveka`. I sve od Njegoša naovamo preobrazilo se, pa tako u stihovima Bećkovića ni pamćenje nije ono što je bilo `Već ono u šta se sve preobrazilo`. I u takvom potiranju svih biljega po kojima se jedan narod i njegovi pjesnici prepoznaju jeste jezik u kom se Njegoš skrio i njegov `sazdatelj`, `rodna kuća i kolijevka`, dok je pjesnik `znanije svešteno` a poezija `I ovog i onog sveta stvoriteljka`. Sve je po Bećkoviću u jeziku koji postoji uvijek za razliku od ljudi, naroda i sve je u jednome, u jedno, od jednog...”, piše Đurić. Na tom tragu Bećković pjeva: „Od jednog pesnika svi su postali pesnici/ Od jednog jezika svi drugi jezici/............../ Jedna knjiga je rodila ostale / A koje nije nisu postojale/”. Tek kako odzvanjaju stihovi: „Svi su pesnici u svakom pesniku / i svi jezici u svakom jeziku/”, s kojima uvodi sebe u sjećanje Njegoševih Hristovih godina u kojima se „smrti buduće sećao”.
„Za pjesnika su tajne vječno izvorište inspiracije. Iako sluti, Bećković ne želi do kraja razotkriti zašto je i Njegoš, ne malo decenija i sam autor ove knjige, u zemlji svojih predaka `i sebe od sebe skrio` stvarajući najveće pjesničko pleme koje ne zna šta će s njima a i bez njih, ali zna da oburdava vječno pjesnikovo počivalište, kako ne bi bili ono što jedino i jesu – Njegošev narod. Upravo Vladika Rade je za svoj narod `Učinio najviše posle Svemočnoga / I zbog toga greha morao si znati / Da ti ni grob ne može ostati/ Da se nisi na Lovćen kopao/ Jedan od nas bi lakše pretekao`. Nema sumnje i neću pretjerati ako zabilježim da je i Njegoša i Matiju uputila jedna roditeljka, dok Bećković vjeruje da nema drugog koji bi Njegoš bio `A ko si zna onaj koji te stvorio`. Dok promišlja život, Bećković zna kako bijasmo veliki sve dok njegov narod nije tuđe riječi kupovao, pozajmljivao i dok se na svojim riječima podizao `I jedino se od reči bojao / Bez ništa mogao i tako opstao`. Kako su Crna Gora i njen narod bili veliki kada bijahu siročad, kada ništa nijesu imali `sem jezika`, rađala je pjesnike, slavila kosovske junake, izdigla čojstvo iznad junaštva koje je `nadjunačilo` `neznatno monaštvo`, dok im je `reč bila i sva imovina`, `očevina i ušteđevina` i kada nemaše ni za šaku soli `Gorski vijenac nije rasplitala`, ali od kada je `dušu prodala životu' upisala se u tanjevinu. U takvom obezboženju, duhovnom i moralnom haosu i sunovratu ustoličavalo se novo doba u kom `Svako postade baš ono što nije`, pa tako pomisliše Njegoševi potomci `Ako nisu Srbi da su Crnogorci` pa se sada u sopstvenom neznanju, pakosti i blamu Crna Gora kaziva kao `raznebožena i raznjegošena`. Taj i takav Njegoš za Bećkovića je `Pesmovođa` i troimenik. U ime Oca, Sina i Poezije. Sada prije Bilješke o piscu, pitam sebe: Ko je ovdje koga rodio? Otac Sina ili Sin oca. I jedno i drugo, treba vjerovati. Od istog pretka. I bi što vjerovasmo da biti ne može!”, zaključuje Đurić esej.A.Ć.