Boraveći u Boki Kotorskoj, tokom trajanja Kotorskog festivala, Ljubivoje Ršumović je napisao 29 pjesama. Čita te „poetske slike” supruzi Goci na ponti ispred „Vile Marije” u Prčanju. „Ja sam skriboman, kad me nešto uhvati, to me ne pušta dok se ne ispraznim sasvim. To ću vjerovatno objaviti u nekom svom izdanju - Nikša Šovran, sin mog prijatelja Milivoja Šovrana, kod koga ljetujem, ima izdavačku kuću u Novom Sadu”, kaže u razgovoru za „Dan”. Sve najpopularnije Ršumove pjesme u rok ritmu su spjevali muzičari Vlada Divljan i Gile Gojković, a reditelj Jagoš Marković „ugradio ih” u najnoviju predstavu Pozorišta „Duško Radović” – „Rokenrol za decu”. Pozorište je integralni dio njegovog stvaralaštva. Njegov „Bukvar dečjih prava” sa dramskim likovima Mrguda i Doktora za probleme osvojio je dječja srca i 1996. godine u Bolonji dobio nagradu UNESKO-a. Ovaj bard dječjeg pjesništva je kao upravnik Pozorišta „Boško Buha” 1992. godine „kumovao” Kotorskom festivalu pozorišta za djecu, a za njegovo 25. izdanje pojavio se u ulozi člana Stručnog žirija. Mada se dramom može nazvati „U cara Trojana kozje uši”, do sada se nije bavio pisanjem drama, ali upravo radi na dramaturškoj razradi „tragičnog događaja sa srećnim krajem” za odrasle.
●Šta se „kuva” u Ršumovom loncu, piše li se neka nova knjiga?
- Uvijek imam neke planove, a jedan plan sam započeo kao student književnosti. Sad je moj mlađi sin Vuk oženjen Anom Tomović, pozorišnom rediteljkom, koja je napravila uspjeh sa dramom „Brod za lutke” u Novosadskom pozorištu (koju je američko Pozorište „La Mama” pozvalo u Njujork, pa je ona išla i tamo). Ispričao sam Ani tu moju studentsku fantazmagoriju. U to vrijeme je to izgledalo kao neka izmišljotina – za seminarski rad sam dobio starozavjetnu „Pjesmu nad pjesmama”, biblijsku Solomonovu. U tom radu sam ustvrdio i čak napravio dramaturšku šemu, da je to ostatak jedne pastoralne ritualne predistorijske predstave. Imao sam osnove, pročitao sam negdje u istoriji, pošto me istorija strašno interesovala, imali smo dobrog nastavnika u Gimnaziji u Užicu – u predistorijsko vrijeme na tom prostoru Bliskog istoka, a od toga je nešto ostalo i kod nas – kad se momak i djevojka uzimaju, svadba, onda ove djevojke koje prate mladu, mi to na Zlatiboru zovemo „jenđe”, one pjevaju i veličaju svoju „caricu”, momak dobija titulu cara, a djevojka je carica. Djeveruše veličaju svoju caricu, a djeveri svog cara... Zaboravio sam na taj seminarski rad dok me na to nije podsjetio moj profesor Nikola Milošević, koji je u to vrijeme bio asistent. Rekao mi je da je to smjela ideja koja se mnogo godina kasnije ispostavila tačnom, Zenon Kosidovski je napisao to, a Milošević mi objasnio gdje je taj Poljak potvrdio tu moju ideju. I ja krenem tada, prvo uzmem tu dramaturšku šemu iz studentskih dana i vidim da to sada ne bi u tom obliku bilo, međutim kod Kosidovskog, a to može da se nađe i u Prvoj knjizi o carevima u Bibliji – cijela dramaturška razrada „tragičnog događaja sa srećnim krajem”. Tako sam ja to vidio i krenuo sam to da radim, pravim dramu, ne za djecu.
●Zašto je rad sa djecom i za djecu zahtjevniji od stvaranja za odrasle?
- Treba se držati onoga što je Duško Radović odgovorio jednoj novinarki koja ga je pitala kako bi trebalo raditi, pisati za djecu: „Kao i za odrasle, samo mnogo bolje”. U tom „samo mnogo bolje” nalazi se suština rada za djecu – ako je to poezija, svaka pjesma mora imati priču u sebi, jer djeca vole da slušaju priču, a kad se ta priča odjene u lijep jezik, pa se „zakiti” lijepim rimama, lijepim metaforama,onda je to prava stvar. Ne treba zaboraviti šta su veliki ljudi rekli – da je poezija cvijet svakog jezika. Ako zanimljivu priču za djecu napišemo lijepim, duhovitim jezikom, ne samo smiješnim, jer to onda može da ode u farsu, elegantnim jezikom sa blagom pedagoškom porukom, jer ne treba zaboraviti šta je Majakovski rekao: „Pjesma se ne može nazvati poezijim ako nije i korisna”- nije on to rekao „onako”. Korisna znači u svakom slučaju, ne po svaku cijenu „utilitarna”, ali da ima i pouku. Pouka ne mora da bude eksplicitna, jer djeca ne vole naređivanja, mora da bude poetična. Ne možemo da pobjegnemo od Aristotela i od tih antičkih mislilaca koji su definisali šta je pozorišna umjetnost – mora da izazove neku emociju, kao što je ona grčka predstava „Žirafa”. Ona je lijepa, takve predstave u djeci izazovu neku emociju, djeca nisu svjesna toga, ali to ostaje u njima upisano, garantovano. Jedan klinac je iza nas u gledalištu, kad su se pojavila dva glumca- lutkara, rekao: „Jao, vidi nindže!”- i to je dobro da vide, ti animatori i jesu na neki način „nindže”, čudotvorci, ja sam to tako razumio.
●U kom pravcu bi trebalo da se razvija Kotorski festival pozorišta za djecu?
- Ne treba se plašiti da se dovede neko veliko pozorište – da se „pripitomi” vlast da jedne godine i druge godine plati i da dođu neka velika pozorišta, ne mislim iz Srbije, iz Zagreba, iz Bosne i Hercegovine, iz Bugarske - oni su „carevi za lutkarstvo”, da se dovede i da se plati reditelj iz Bugarske da napravi lutkarsku predstavu. Trebalo bi govoriti o tome da je pozorište u stvari vaspitna ustanova, prvo i osnovno, vaspitava buduću obrazovanu pozorišnu publiku za druga pozorišta. Ta djeca koja se fasciniraju pozorištem u najranijem djetinjstvu, ne moraju biti ni glumci, a mogu biti glumci, ne moraju biti pisci, a mogu – među njima je neki Duško Kovačević, neki Duško Radović, Desanka Maksimović... ne moraju biti vrhunski pantomimičari, ali će biti vaspitana i obrazovana publika, što je vrlo važno. M.D.Popović
Tanka linija između umjetnosti i estrade
- Bilo je predstava, što je u nekom klasičnom smislu, po Stanislavskom, bilo zabranjeno, recimo, prskati publiku vodom ili uopšte maltretirati publiku. To je nezamislivo. Ali sad je to neka vrsta napretka, proizašla u interakciji sa publikom, sa djecom – to vuče malo ka estradi. Jagoš je napravio sjajnu predstavu „San letnje noći” u Pozorištu „Boško Buha” i Boda Ninković koji igra Oberona zacopanog do ušiju, nespretno pada u jednu malu karlicu sa vodom na proscenijumu „da oladi jaja” i tako isprska prvi red. Miroslav Velović, Minja Dedić, dva reditelja ruske škole, učenici Stanislavskog, tog momenta ustaju i izlaze napolje. Morao sam sutradan da im se izvinjavam zbog toga.
Kvalitet daju djeca
- Impresioniran sam Festivalom, to je nešto što se ne mijenja za ovih 25 godina – svaka predstava je i dalje krcata djecom i odraslima, to je bez obzira na sve, najveći kvalitet, ne samo ovoga, nego svakoga festivala. Djeca ne mogu da razlikuju šta je tu „prava” predstava, mi koji smo kao neki „vajni eksperti” pravimo tu neku razliku – djeca gledaju ono što im je zanimljivo i ona će ići to da gledaju, kaže Ršum.