Ovonedjeljna tribina „Riječ” Udruženja književnika Crne Gore održana je pod nazivom „Žensko slovo – o žudnji, o strasti, o bolu”, na kojoj su učestvovale Milica Kralj, Maja Simović, Nada D. Pavićević, Milojka Banduka Jovović, Dušica Pajović i Milica Perunović.
- Tačno prije petnaest godina u Crnoj Gori je objavljena prva antologija pjesništva žena „Snene Evine kćeri”, knjiga koja je obuhvatila izabrane pjesme 50 ženskih pjesničkih imena, od Jelene Balšić, čije „Otpisanije bogoljubno” predstavlja početno djelo koje je ispisala ženska ruka, pa sve do autorki koje su imale svoje mjesto u književnosti i na kraju do najmlađih ženskih glasova. Ono što sam ja kao autorka te knjige željela da pokažem, jeste da u Crnoj Gori postoji veliki broj kvalitetnih pjesnikinja, i da su u odnosu na kolege muškarce marginalizovane – kazala je pjesnikinja Milica Karalj, urednica Tribine „Riječ” UKCG.
Ona je naglasila da neki istoričari književnosti smatraju da je pjesmu „Smrt majke Jugovića” ispjevala žena. Jedino se žena mogla toliko uživjeti u sudbinu majke koja je izgubila sinove u boju i jedino je žena mogla da tako duboko prodre u dušu majke i da tako uspješno osvijetli njen lik, kazala je Kralj.
- U jednoj pjesmi Vislava Šimborska piše: „Bila sam primorana da sobom platim za sebe” ili Erika Jong, autorka čuvenog romana „Strah od letenja”: „Kada sam govorila da sam pjesnik bilo je isto kao da sam rekla „Ja sam crnčuga”. Poslove koje i danas obavlja jedna emancipovana žena, u Starom Rimu je obavljalo 30 robova. Toliko o ravnopravnosti polova. I, naravno ono što podrazumijeva slobodu stvaralaštva, nevezano za pol jeste plaćanje za objavljeni rad – pojasnila je, između ostalog, Kralj.
Književna kritičarka Maja Simović pita: „Da li žene uopšte imaju pismo, sopstvenu istoriju i tradiciju, i jezik? Da li su kanon i njegove konvencije težile ka tome da isključe ili marginalizuju žensko pismo? I da li uopšte postoji nešto što se zove muško i žensko pismo?
- Šta, dakle, podrazumijeva to pisanjem mlijekom ili bijelim mastilom (termini koji se, svakako, sve češće javljaju u teoriji književnosti)? Prije svega, valja imati na umu da ovi termini i pojmovi nisu ekskluzivitet (post)modernog doba, jer je još Vuk Karadžić podijelio naše narodne pjesme na – muške (odnosno epske) i ženske (odnosno lirske). Zadržimo se na kratko kod ove odrednice – lirsko. Jedan od najvećih ženskih glasova u književnosti, ruska pjesnikinja Cvetajeva, zapisala je da, reći za pjesmu da je lirska je tautologija, jer je svaka pjesma, sama po sebi – lirska (a ako kao usputnu digresiju Cvetajevu povežemo sa Vukom: po tome dođe da je veće pitanje, paradoksalno, otkud to da ženske, lirske pjesme pišu i muški) – kazala je Simović.
Svoje stihove su čitale Nada D. Pavićević, Milojka Banduka Jovović, Dušica Pajović i Milica Perinović, što je publika pozdravljala aplauzom.A.Ć.


Tragovi pisma

- Šta je podrazumijevano pod tim lirskim, ne samo u poeziji, nego književnosti uopšte, kako se ta odrednica – lirsko – često pripisuje upravo ženskom pismu? Ono podrazumijeva jedan polurastvor ličnijeg, emotivnijeg pristupa i stilski nježnije i istančanije razmatranje (Virdžinija Vulf u poznatom eseju „Sopstvena soba” govori da čak i na stilističkom planu imamo podjelu na žensku i mušku rečenicu). Međutim, kada govorimo o emotivnosti, ono pokazuje svoju noetsku dimenziju, ujednačavajući zahtjev za misaonim i osjećajnim jedne pjesme. Time je podjela na to da je žensko pismo pismo srca, a muško pismo uma, pomalo varljiva, možda čak i uvredljiva za one pisce i spisateljice koji su uspješno objedinili i jedno i drugo. Pa tako, u „Pričama o muškom” Miloša Crnjanskog nailazimo na tragove ženskog pisma, dok je za cjelokupno stvaralaštvo Isidore Sekulić, Matoš rekao da je – muško – pojasnila je, između ostalog, Simović.