U okviru tradicionalne manifestacije „Polimske književne staze” u Polimskom muzeju u Beranama održano je književno veče posvećeno nedavno preminulom pjesniku i novinaru Vlajku Ćulafiću. O stvaralačkom opusu ovog znamenitog pjesnika govorio je književnik Radomir Stojanović, navodeći da je Vlajko Ćulafić stvorio takvo književno djelo, koje je i za vrijeme njegovog ovozemaljskog trajanja, počelo samostalno da živi i da zauzima počasno mjesto na svekolikoj srpskoj književnoj mapi.
– Poezija Vlajka Ćulafića nosi onaj sjaj kojeg slutimo i prije njegove pojavnosti i koji traje i poslije njegovog iščeznuća. To je onaj duhovni omlad koji nas poput bistrog planinskog izvora, hitajući u daleko i nepoznato, ispunjava novim bojama i zvucima, ljepotom i svježinom, tjera da se ovoj poeziji ponovo vratimo i da je iznova doživimo. Još od prvih susreta sa ovom poezijom, vidi se da je pjesnik dosegao onu životnu razinu, sa koje se jasno vidi ovostrano i onostrano, svijet živih i svijet mrtvih. To je poetska potencijalnost, drugačijeg i potpunijeg doživljaja svijeta, života i vremena, jer sa novog poetskog vidikovca, osvjetljava svjetlo i tamu, zvuk i tišinu, blisko i daleko, materijalno i duhovno, san i privid. U središtu čitave ove lirike nalaze se pjesnik i pjesma. Egzistencijalna strepnja i sveopšti ljudski udes prisutni su u većini Vlajkovih djela – kazao je Stojanović.
Naglasio je da je Ćulafić pjesnik raskošnog lirskog veza, čiji mlazevi neobično sjaje i izražavaju trajne vrijednosti pjevanog.
– Pjesnik često ulogu lirskog subjekta prepušta dalekim događajima i likovima, rekonstruišući, često, velike epopeje novim jezikom i dramskom vizurom. Ovo je polifono lirsko tkanje, koje upotpunjava lirsko – epsko pjevanje, osvježavajući ga novim motivskim krugovima, vezanim za čovjekovu poljuljanu egzistenciju. U ovoj poeziji ima onog finog stražilovskog bruja i raičevićevske tišine, ali i miljkovićevske metafizičke studi, koja dopunjava strukturu Ćulafićevog pjevanja – istakao je Stojanović.
Prigodno slovo o Đulafićevom književnom stvaralaštvu održao je i predsjednik Udruženja književnika Crne Gore Novica Đurić. On je čitajući svoje stihove istakao da je Ćulafić važio za uglednog pisca i novinara i da je ostavio dubok trag u savremenoj srpskoj literaturui.
– Iza Vlajka su ostala uzvišena djela koja traju i koja nas okupljaju, onako kako je i on okupljao istinske poklonike lijepe riječi. Zato se njegovim djelima moramo vraćati i odavati im dužno priznanje jer ona to zasigurno zaslužuju – kazao je Đurić
Pjesnik Darko Jovović je, evocirajući uspomene na Vlajka Ćulafića, kazao da je on slao poruke, opominjao, tražio spas, uzvišenim i čeličnim riječima razgonio duhovnu i svaku drugu tamu, i u svemu tome ostajao jednostavan, pomiješan sa narodom svojim, svjestan da od njega ne može da utekne, sve kad bi to i htio.
– Slavni naučnik Albert Ajnštajn svojevremeno izusti da je „svijet opasno mjesto za život, ne zbog ljudi koji su zli, već zbog dobrih ljudi koji ništa ne preduzimaju”. Čini mi se da je moto ove misli duboko doticao našeg Vlajka Ćulafića u čije ime smo se večeras sabrali. On se, za razliku od mnogih svojih savremenika, nije, ravnodušno i sa skrštenim rukama i odloženim perom, mirio sa pomračinom i zlom koje se poslednjih decenija nadvijalo, ne samo nad njegovim zavičajnim podnebesjem, već i mnogo šire. On nije šutao pred duhovnim pogromom roda svoga, već je grmio svim svojim bićem tražeći oprost od Boga i buđenje razuma i kod razumnih i kod nerazumnih, i kod zalutalih i kod onih koji se su rijetko miješali među ljude– naveo je Jovović.
Tokom programa, čiji su medijatori bila Irina Zečević i Vasko Dragović, uz prigodno prisjećanje na Vlajka Ćulafića svoje stihove govorili su i Janko Brajković, Milutin Mićović i Budimir Dubak.
Manifestaciju je, pod pokroviteljstvom Opštine Berane organizovao beranski Centar za kulturu.
D.J.


Sveto slovo

Tokom programa pročitana je i besjeda Milice Kralj koja je bila spriječena da prisustvruje večeri posvećenoj Vlajku Ćulafiću.
– Naš Vlajko Ćulafić, naš dragi i nezaboravljeni, a prerano otišli pjesnik, najbliži pjesnički srodnik po opsesivno – tragalačkoj putanji za jedinstvenim riječima, za prosijavajućom svjetlinom, za zlatnim stihom, od kojih je superiorno gradio „neizrječjem u riječ” uzvišenu granu pjesme, naš vrsni stvaralac, sabrat i sapatnik, ostavio nam je knjigu-hram sazdan od bescjen riječi – napisala je Milica Kralj u svojoj besjedi.